Šta da vam kažem, čovjek prođe sve džade i sve gradove bjelosvjetske, a nastrada ulazeći u Donje Dubrave, u mjesto življenja, na mostu rijeke Spreče. Voziš polahko, a nastradaš kao da si izbačen iz katapulta, hoću reći, tako auto izgleda, ali ja sam, hvala Bogu, tek toliko zaustavljen u hodu. Pisali su portali o ovoj saobraćajki, ovo ili ono, pa tako i dnevni list „Avaz“, da su moje povrede takve o kojima se ljekari nisu izjasnili. Najtačniji je bio portal živinice.ba sa svojim novinarom Šefikom Gadžom. A prije deset minuta ove nesreće  u gradu smo, kao i obično pri susretu, lijepo i naširoko eglenisali. Hvala nesuvisloj metafori da nije tako, da je itekako suprotno od toga. Ne kažem da nije bilo ugruvanosti, ozljeda, ali nije bilo opasnih po život. 

 
  Po ko zna koji put ponesem vode mrtvima, ali ni jednom u životu ne uspjeh u tome. Na tom neizvjesnom putu uvijek potučem, posrnem i padnem, i voda se prolije… Dobro je kad se desi tako, jer čim prijeđeš taj mrki prag, a to je, tik tako mala razdaljina, brzo se savlada i odlaženje u nebeske silnice je neminovno. E, sad: ko je to na ovom svijetu bio toliko dobar da bi tamo uživao? Nije mi suditi o tome. Ali znam, pjesnici se pominju u svetim knjigama, i stoga da se zaključiti da smo Allahovi rabi, miljenici…?!
 
  Također, i slika je naknadno fotografisana, jer nije onaj kamion MAN koji je meni zasmetao, ovaj je išao u pravcu Živinica a ja iz, i, pošto je most na rijeci Spreči postavljen prema dugom pravcu koji slijedi kada se uđe u Donje Dubrave, a ovamo, prije, u Dubravskoj ulici odmah je put u krivini. Onda i nije čudo da mi se takvo što tu desilo. Dešavalo se i prije, ali dešavat će se i dockan, poslije mene, ako se ne obilježi kakvom crnom tačkom, s pravom prvenstva prolaza preko mosta i sl. Mostovi su oduvijek, znate vi to već, simbolisali dodire i spajanje, pa se o ćuprijama odvajkada pripovijedalo kako nikada nisu same, jer te spone obala i vilina su pojilišta, i džina sastajališta, i gluho bilo, anam njih, pa ko koga nadvlada, preduhitri, na čije društvo naiđeš. U času mog nailaska, kažem, ko zna ko su bili nevidljivi, ali  Bog je kadar za sve. Sadaka me sačuvala, pa nisam završio u nabujaloj mutnoj Spreči. Allah je kadar za sve, njegovo je sve, pa i moj čas bitisanja…/Alija Arif Delić/

Alija Arif Delić

Mjesto na mostu gdje se zaustavio Alijin automobil
 

Vaš komentar na članak: