Parkirasmo se ispred muzeja Jugoslavije 25. maj. Prvo razočaranje zaprimismo saznavši da se ulaz plaća u Titov kompleks i da država Srbija i grad Beograd naplaćuju gledanje zaostavštine svih građana bivše Jugoslavije. Opet ironija, Miloševića niti ko hoće da gleda niti je pokopan kako to narod ili vjera nalažu. Držim da bi recimo SPC i SPS plaćali hodočasnicima da hodočaste na grob novog junaka, Miloševića sveca, ali zainteresovanih nema

„Zar si ti sa njima?“ – pita me drug na Facebooku, aludirajući na moje opredjeljenje da pohodim vječno boravište najvećeg sina naših bivših naroda i narodnosti, Josipa Broza Tita, 2. maja 2010. Da, rekoh i nastavih pisati. Idem da mu proučim el-fatihu, mada se nije deklarisao kao Musliman niti kao pripadnik bilo kakve religije, idem da mu saopštim da su tekovine revolucije protiv fašizma pale u vodu i da se za nas sada pitaju oni koje je on držao po Golim otocima, hoću da mu kažem da ako ikako može da ustane neka to uradi i neka otvori po jedan Goli otok u svakoj mjesnoj zajednici, jer se previše nakotilo vlastodržačkih nitkova, kulaka, feudalaca. Svašta sam mu obećao da ću uraditi kada ga vidim, no kada ga imadoh priliku vidjeti, vidjeh bijeli kamen obložen oko njegove veličine, zlatna slova, slike, poklone i duh vremena koji vonja na neka dobra, stara vremena.

  I okupismo se, Forum mladih SDP-a i Udruženje građana Josip Broz Tito Živinice ispred devastiranog hotela Konjuh u našim radničkim Živinicama tačno u 06:30 sati, 2. maja 2010. da posjetimo Kuću cvijeća i odamo počast drugu Titu. Četvrtog maja, kada je datum njegove smrti, mnogi su zauzeti svojim, kako radnim tako i studentskim obavezama, tako da je posjeta upriličena dva dana ranije, nedjelja. Biše dva autobusa parkirana, jedan za mlađe drugove, a drugi za veterane. Ovaj drugi bijaše nekako koloritniji sa ikonografijom bivšeg sistema, koji eto kažu da nije bio dobar, a sijede glave sa ponosom ga štuju. Našla se tu i slika druga Tita u maršalskoj uniformi kako gordo gleda nekako ulijevo, te ga postaviše pozadi autobusa da cijeli put od Živinica do Beograda gleda tekovine neke nove revolucije. Gledam u njega i mislim se, eh rekoh hoćeš se baš i nagledati.

  Budući da je to bio 2. maj, znači praznik, nastojah da vidim ima li gdje istaknute zastave Bosne i Hercegovine na javnim institucijama i poslovnim objektima u manjem BiH entitetu, ali jok. Ima, zaista ima zastava mnogo, ali su u tri dužne boje i već viđene kako pod njima se ruši, pali i uništava po nezavisnoj i nedjeljivoj BiH. Ima i grafita, sa Dodikom, uz Dodika, gledam hoće li biti gdje i jedan da piše na Dodiku ili Dodik na nama i tako dalje. Koliko ironije u ovim grafitima toliko i istine, jer on zaista jaše na njima, pa kako ga ko primi. Njima dobro, onda ništa, što bi Peščanik poručio. I onda, iznenađenje kao kada djeci klovn izvuče zeca iz šešira tako se ukaza i naša granica i Vesterndorpova zastava sa trokutom i zvijezdama. Čuđenju nigdje kraja, ali ako ima neke utjehe za SNSD-ovske rušitelje nam Države, ofucala se zastava i prilično blijeda. U autobusu u to vrijeme pjeva pjesma mladih vokala Bosnom behar probeharao, mene život razočarao, svuda behar na nju miriše, a ja uzdišem. Uzdahnemo haman svi i gledamo u Savu koja nas eto dijeli, a nekada nas spajala.

  Beograd, l(ij)ep grad, bre. Zezam se sa susjedima i komšijama u autobusu i govorim da obavezno nabace ono „bre“ da ne bi iznevjerili generacije ispred nas koji su, recimo, služili vojni rok ili radili na nekim građevinama u Beogradu, te se po povratku u našu Bosnu ne mogu kao riješiti onoga bre i mleka, lepoga i svega ostalog ekavskog. Ima anegdota kako je vojnik došao na odsustvo u svoje Vukovije nekih osamedesetih godina i prvo što je pitao babu po izlasku iz autobusa je bilo, šta je bre ovo visoko gore, pokazujući pogledom na džamiju. Babo, mudri Bajkan mu je više išaretom odgovorio da je to ustanova koju će komunisti puniti veoma uskoro, samo da pukne prva ustanička puška. Mladi indoktrinirani vojnik slavne JNA se nije dao zbuniti te je ponovio naučenu lekciju od starešine Bogdanovića da umesto džamija treba graditi fabrike obuće, bre. Volio bih da znam gdje je sada taj vojnik, u džamiji ili u fabrici obuće, ne zna se.

  Parkirasmo se ispred muzeja Jugoslavije 25. maj. Prvo razočaranje zaprimismo saznavši da se ulaz plaća u Titov kompleks i da država Srbija i grad Beograd naplaćuju gledanje zaostavštine svih građana bivše Jugoslavije. Opet ironija, Miloševića niti ko hoće da gleda niti je pokopan kako to narod ili vjera nalažu. Držim da bi recimo SPC i SPS plaćali hodočasnicima da hodočaste na grob novog junaka, Miloševića sveca, ali zainteresovanih nema.

  Nekako smo se snašli i po 100 dinara platili ulaz. Sam ulazak u Kuću cvijeća je bio jako melanholičan i razočaravajući. Očekivao sam u pravom smislu Kuću cvijeća sa barem cvijećem i raskoši kako mi je ostalo u sjećanju kao Titovom brigadiru sa ORA 89, Fruška gora, gdje smo sa strahopoštovanjem obilazili njegovo vječno boravište. Na grobu Titovom sve je isto, samo nema poštovanja. Vjerujem da je to urađeno tendenciozno od strane novih vlasti, jer ko je Tito, treba se klanjati Miloševiću, Ćosiću, Kaporu, Ekmečiću, pa i Tadiću. Nije se mogla vidjeti organizciona ili instruktovana posjeta od strane osoba koje brinu o grobu i kompleksu. Mislim da ako je neko htio da skine i slova sa groba mogao je to učiniti, jer brige nema. Pomislih, podijelih mišljenje sa nekolicinom, dajte ga nama u Bosnu, baš ćemo ga paziti. Istini za volju, mi smo najviše i propatili nakon njegove smrti i tu je i najviše ogoljena istina o reklo bi utopijskoj ideji o bratstvu i jedinstvu. Bratstvo i jedinstvo da, ali ispade samo sa naše strane, bosanske, jer nas se najviše ticalo.

   Posjetioci biše i odoše i nađoh vremena ili vakta da mu prozborim koju na uho, kroz mermernu zidinu, poruku jednog Bosanca, njegovog pionira, brigadira udarnika. Proučih mu el-fatihu, bio ili ne bio opredijeljen da mu se išta prouči, zbog žala za njegovom veličinom i prazninom koju je ostavio i nadasve bliskošću koju osjećam prema njemu. Možeš li, rekoh, ikako ustati? Ustani, sve ti je oprošteno, halal ti bio Goli otok i nek’ si ih progonio. Da si još bolje ih progonio ne bi bili kadri da raščereče tvoje i naše tekovine revolucije. Halal ti bilo što si nas postrojavao svakog 25. maja i što smo trčali od mjesne zajednice pa do stadiona JNA (znaš, sada su tu grobari…) noseći komad metala ili drveta za voljenog vođu, što smo preko cijele godine morali da učimo program Titovim stazama revolucije, pa sam znao sve ofanzive i ko su bili četnici a ko ustaše, a pogotovo ko su bili fašisti, ja ti halalim a i moj babo što je radio u  preduzeću i uplaćivao samodoprinos za izgradnju cijele nam države, halali ti Bosna cijela što si uspio da sjediniš sve u državi na ideji zajedništva, koliko god to izgledalo utopijski, hvala ti što smo bili uvažavani na cijelom dunjaluku i što je „crveni pasoš bez mane prolazio grane“, puno ti hvala što si potencirao besplatno obrazovanje kao i liječenje, apsolutna hvala na istrajnosti ideje da je najbolje i jedino rješenje vođenja države socijaldemokratija, beskrajna zahvala dragom Bogu koji me je nagradio da živim makar malo za tvog vakta da napravim poređenje kako je bilo a kako je sada. Umorih se od hvalospjeva i onda mi dođe u glavu da možda me i ne čuje, ali mu poručih još nešto. Nesvrstani su gotovo pa još uvijek nesvrstani. Prevrni se u grobu, moj dobri Tito, jer na tvom ugledu i veličini kajmak ubire politički patuljak Jeremić Vuk. Naša lijepa država Jugoslavija se raspala, a najviše je rasturiše tvoji prvi saradnici, preobukoše dresove, ovaj, uniforme i znakovlje. Danima i satima čekamo u redovima da dobijemo vizu čak i za Bugarsku i Rumuniju, a dok si bio živ prodavaše nam tonu svačega za par „črvenih“. U onim kasarnama koje si izgradio sada skrivaju ratne zločince, tvoje komandante, kažu bili su odlutale ovce pod tvojim režimom i vratiše se u svoje stado pa pokolje napraviše. Bosna i Hercegovina ima više ministara i birokratije nego kompletan afrički kontinent. Dobrica Ćosić nešto se previše distancirao od tebe. Od kako si nestao on promoviše ne veliku Jugoslaviju, nego veliku Srbiju. Hej, moj Tito, zamisli ovo, Kosovo nije republjik, nego država.

  Ništa moj Tito nije isto. Rakoh svom prijatelju sa početka priče da je sve laž osim smrti. Tebi Tito nije bio vakat da umreš. Da nisi umro, umro bi od tuge da vidiš šta nam se dogodilo. Po tvom Beogradu preovladavaju grafiti Pravda za 1389, Dveri Srpske. Bolje da ne znaš šta to znači. Možda je i bolje da si dobro pokriven mermerom i hermetički zaštićen od vanjskih uticaja, jer ovdje ničeg dobrog nema. No, Srbija i Beograd će da te se sjete kada treba naplatiti gledanje na tebe mrtva, a ko mari za tvoje tekovine./Selmir Šljivić/

Polaganje cvijeća na vječno počivalište Josipa Broza Tita
 

Vaš komentar na članak: