Kuljan: Smiraj herojima

Prolazeći pokraj vode Dubrave u Kuljanu, zastao sam da proučim El-fatihu, Njima, palim za slobodu. I onim u drugom svjetskom ratu i šehidu – pilotu Džemalu Malkiću, kojima narod podiže tu spomenik.

 Tako je to, tu se misli sunovratiše koji mjesec unazad. Na um nagna ono što tada bješe. Podsjeti me da je moralni dug nas živih prema Njima, našim hrabrim sugrađanima, ne zaboraviti ih nikada, svakom prilikom odati im počast. Te dosjetih se da je meni, kao piscu, o toj nesvakidašnjosti najbolje reći u pero, a što iz pera izađe neka jasno potvrdi fotografija. Hvala Bogu sačuvao sam ih. Helem, neise, pa najbolje je ispričati priču ispočetka.
 
Spomen šehidu pilotu Džemi Malkiću

  Niko nije neumoran, pa ni ja. Ali zato i postoje prijatelji, ma gdje si i kad si, kod njih su vrata otvorena. Hodeći kroz prekrasne predjele naše općine da bi prikupio dovoljno materijala za knjigu II Svjetlost Tatarica, obreo sam se u Starom Đurđeviku. Kako onda ne svrnuti na kahvu, na eglenu, kod Zijada Šarića, u njegov offis, u njegovu firmu „Sezix company“. I tako ispijajući crni napitak dođe na red eglena i o spomeniku šehidu – pilotu Džemi Malkiću koji se podiže gore u Kuljanu, na vodi Dubravi.
-Jesi li obaviješten o njegovom otvaranju? – upita me Zijad. -To je u nedjelju, sada 14. oktobra ove 2012.
Začudih se ja kad završi on. – Tek da čujem od tebe o tome. – odgovorih mu.
-Pa eto, dođi, sad si upoznat, ti već znaš gdje je to. – potvrdno će Zijad.
-Da! – velim ja – koliko sam puta napio se vode Dubrave, koja je, odvajkada spomenik, a sada preuređena – obnovljena; na kojoj se uz stradale iz II svjetskog rata, evo, zdušno i brižno podigla spomen ploča i Njemu, šehidu – pilotu Džemi Malkiću.

  A on je rođen tik tu, gdje dominiraju zeleni krajolici, rasprostranjeni u tišini između šumskih masiva, po pitomini i brežuljcima.  Tu je to, poznati su ovi prostori i široj javnosti. Drevni spomenik, džamija u Džebarima i Gradina iznad, te stećci na Toliši i Vrhovima viš Brgula.

  Ta nedjelja bi tmurna, maglovita, pomalo tužna, pomalo sjetna, a toliko prije nije kišilo; hoće i Nebo da iskaže neizrecivu žal za Njima, jer kamen je podignut za spomen na Njega, Džemala Malkića, na partizane iz II svjetskog rata, na nedužne strijeljane civilne žrtve. Šta sve ne zadesi ovaj narod, a je li to kraj, da se hoće bogdom na tome razminuti, zaustaviti.
-Da se hoće bogdom…! – čitalo se to sa lica prisutnih. A prisutnih je
sijaset; Djeca su tu, što je dobro, pričali im roditelji o Njima – herojima, pa neka ih, neka sdušno osjećaju svoju djedovinu i pamte; mlađarija, rođena poslije oslobodilačkog rata, znači i oni naučili od očeva, od majki, od djedova i nena. Svakako, produžit će se naš nijjet, imat će ko čuvati naše krvave nezaboravne tekovine. A dok je tako i bit će Bosne i Hercegovine. Valja združeno djelovati, valja istrajati i opstati, jer doći će još nerođene generacije, pa i od njih nerođene, i tako do kijameta, umet će obilaziti vodu Dubravu, smiraj heroja u Kuljanu, a znamo da je vrelo odvajkada bilo veliki i sevap i hajr, koje je najposjećenije, pa tako i Oni – gazije ni trena neće biti sami. Svako u dohotku će im proučiti El- fatihu, dovu, molitvu za najuzvišeniju deredžu. I zaslužili su svojom nesebičnošću i hrabrošću, život dali za našu slobodu, za slobodu domovine.

  Gledam, pristižu delegacije, pristižu im najmiliji, glumci, razni učesnici oficijalnog programa. Tu je rahmetli Džemina rodbina i prijatelji, tu je i Ejub Čokić, otac šehida – pilota Envera Čokića; njih dva ratna druga zajedno pogidoše na borbenom zadatku. Letjeli su helikopterom prema enklavi Srebrenica-Žepa. Opraštaju se svi i mladi i stari, cijeli je, čini mi se, tu duh BiH, i donose sjećanje na Njih, na njihov lik i djelo, i cvijeće polažu, podjednako se uči El-fatiha i odaje sućut.

Sjećanja – da se ne zaboravi

  Smjenjivali se jedni za drugima, u čast i spomen govorio je i ratni k-dant Vazduhoplovne grupe Dubrave, Mevludin Bešić, izražavajući nenadoknadljivost takve hrabrosti i nesebičnosti, kao i žal za svojim saborcima – kolegama pilotima. I zaista je tako, nadlijetati neprijateljsku teritoriju, to je neizreciva hrabrost, ali Oni su znali zbog koga i zašto to čine, da od njihovih letova zavisi jedan prostor; hranu, lijekove i sanitetski materijal valjalo je dostaviti u Podrinje, u enklavu Srebrenica-Žepa. Tom jadnom i napaćenom umetu.

  Svakako, lijepo je vidjeti dodjelu zahvalnica. Zašto ne, onom ko podstiče, čini ovakva nesebična djela, jedni su uložili svoj trud, drugi su dali materijal i tako redom do onih koji pomogoše novčano da se ovaj spomenik podigne. Naravno, sve ovo propratila je vrijedna ekipa TV Živinice. Neka nama nas, arhivi su zato da čuvaju prošlost, da se s lahkoćom možemo sjetiti nečeg minulog, nečeg važnog./Alija Arif Delić/