Polahko, ali sigurno, već odavno zametnut, otrgnjava se od zaborava stari bosanski duh, stari bosanski ambijent. Često u prolazu bljesnu nam oči na neku avliju, kamo su izloženi eksponati i dragulji naše drevne prošlosti. Lijepa slika, u kadru vidokruga, kojom se premosti i srce, i duša, i um, pa milina zažubori krvotokom u povodnju reskom, navre u slapovima niz arterije. 

 
  Naravno, svako ima pravo na rođenje i, bezuvjetno, da gradi i čuva, i baštini svoju starinu. Helem polahko, ali sigurno oživljava stara Bosna, pa zbog toga izuzetno je pohvalno postavljanje stare bošnjačke sobe i u Osnovnoj školi Dubrave. A da bi to bilo autentično, ličilo na našu drevnu dubravsku stvarnost, moralo je biti osmišljeno sa prekrasnim starim ruhom i sunovraćanjem vremena sve do dobi naših pranena i pradjedova, pa i dalje do pradjedovskog doba, pobrinule su se vrsne osobe, zaljubljenice i vrlina i neiščezlih ljepota naših starina, pa i etnografije, i antikvara, direktorica Zarfija Hadžić i nastavnica – bibliotekarka Enisa Bandović. Dakle, to su ta lica koja našoj školi daju posebnost.
 
Ambijent kao u muzeju
 
  Naravno, uz svesrdnu pomoć i razumijevanje svih zaposlenika ove škole. Ambijent je kao u muzeju. Hvala Bogu, neka oživljava i legenda, i historija, i iskonska krasota. Tada, kada se živjelo u starom bosanskom ambijentu, nije bilo interneta, televizije i sapunica… A bio je nadaleko poznat bosanski ćilim, otkan od najfinije vune, apsolutno zdrava prostirka   na  izribanim, isto tako zdravim,  ponicama. 
 
  Dabome, bila su i šilteta i ponjave, pa dušeci, jambolije i okolo kalufni čvrsti jastuci. Sve prirodno, sve domaće. Ama šta sve nije bilo što danas nema; bile su verige i peka, crepulja i ibrici; zdrav duh i zdrava hrana, mijesio se hljeb u naćvama. Očigledno ukazuje nam se put kojim trebamo ići; ko ne bi danas kahvu i rahatlokum na dagari – mangali, gdje se grije ibričić u njenoj sredini na svjetlucavoj žeravici, a okolo fildžani, našarani zlatnim šarama, puše se i mame nas na nasladu crnim napitkom. Sve je to bilo onda; zemljana furuna sa puno zapećaka i šarenih lončića, hamandžik u uglu sobe ograđen najboljom trenicom dobivenom iz bosanskih šuma, a u izvedbi najboljih majstora drvodjelaca, istih onih koji gradiše mušepke, tajanstvene verande na prepoznatljivoj bosanskoj izbi. Da, baš tako, haman je bio neizostavan, brema za vodu, ali i šargija, zvučan saz za pjesmu sevdalinku. Bešika – kolijevka i dubak; potomstvo se rađalo. Od ovih prepoznatljivih slika i pomisli sliva se neka pozitivna energija.
 
Ibrik, sećija, minder i sinija
 
  Neizostavna je bila sećija, minder i sinija – sofra, ibrik bakarni i ondje ćup, ali i u uglu sobe sanduk za ruho i sehara za dragocjenosti, a u njima neizostavan sadržaj je i žuta tunja. Prepoznatljiv i prisan prostor, sve miriše, sve je prirodno, sve je zdravo… U momentu, kroz moju glavu proletješe slike iz prošlosti sa osobama koje su meni jako mnogo značile, a pripadale su ovom ambijentu i prostorima koji su obilježili moje djetinjstvo i mladost. Najednom je sve tu, pa makar na trenutak i izvan realnosti.
 
 Valjda zato i postoje takvi prostori koji nas uvijek vraćaju u prošlost, stavljajući pečat na naše porijeklo i ono što mi ustvari jesmo. Sjetim se rafe, i na rafi Mushafa, te nesplavljenih ćasa, a kajmak kao podlanica debeo, i u uglu ručnog mlina za kahvu; sjetim se, eto toga, i mlijeka od najpitomije bosanske krave Buše, napašene povrh brežuljaka rosnom sladokusnom travom i djetelinom. Sve to danas gledamo i doživljavamao u postavljenim bosanskim sobama i, ono što fali, mi stariji nadomještavamo u sjećanju i mašti, dok omladina tu slast nema, nisu okusili ni krajičak drevne Bosne, kada se držalo do adeta, do tradicionalnog. Promijenjeni ambijent škole me zbližava, poput je nekadašnjeg, meni tako prisnog ambijenta. Danas je, kako rekoh, rasprostranjen internet, TV sa svakakvim kanalima, sapunice i sa zapada i sa istoka, to te patvorene kojekakve serije, koje obično u prvom kadru, kao sušta  negativnost, počinju u plaču, a onda nastavljaju se u tuči, u nekoj teškoj nevolji, bez sumnje kič,hiperprodukcija,stereotip, jer ishod je uvijek isti i jasan; ubistvo – smrt – stradanje… Mnogo drugačije je bilo neznatno skoro, a da ne govorim nešto docnije unazad. 
 
Apoteke odmijenile trgovinu
 
  U ovo teško vrijeme banana se zelena bere dolje, na kugli zemaljskoj, daleko, a žuta, ko biva zrela, na našim pijacama se prodaje, tako   isto i paradajz, bere se zelen i apsolutno nezreo, a na tezgi je rumen i crven. Sve je pred nama nacijeđeno na energiju, zato su nam apoteke odmijenile trgovine, bolnice odmarališta, jer domovi zdravlja odavno su najposjećenija mjesta u našim gradovima, odakle frkte recepti, frkte upute u veće hospitalizacije… Za radi svega ovoga vrijedi mašta i ideja nečija mlogo, kao što je ova u Osnovnoj školi Dubrave, Zarfijina i Enisina. Znaju ove vrsne pedagoške radnice da je ovo što čine zbog nas, zbog mlađarije, zbog đaka, da ih se privuče što bliže njihovim korijenima, koje oni ne bi smjeli niti trebali zaboravljati. Nama starijima i jeste u amanet ostavljeno da sačuvamo naše običaje i korijene i prenosimo ih dalje na mlađe, hoćemo li u tome uspjeli zavisi samo od nas i nikog više. Neka se mlađarija naslađuje svojom tradicijom, svojim drevnim bosanskim duhom i življenjem. 
 
  Prije ćemo početi ponovo zdravo živjeti, uređivati svoje izbe zdravim materijalima, našom bosanskom šumom, u baštama sijati i uzgajati zdravu hranu, a u voćnjacima ubirati plodove sasvim prirodne. A onda rahat hladovati u bosanskoj avliji. To je neminovno, to je itekako hitno potrebno. Bolje danas nego sutra./Alija Arif Delić/
                                     

Direktorica Zarfija Hadžić i bibliotekarka Enisa Bandović

Eksponati u dubravskoj školi

 

Vaš komentar na članak: