Tomo Tadić (2014.-2017.)

Iluminacija Bosne

Piše: Tomislav Tadić
Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu
Odsjek za sociologiju

Ovih dana u mislima mi se iznova javlja misao njemačkog filozofa Ernsta Blocha o tome da: “kud god idemo nosimo sebe i to u svojoj tjeskobi zajedno s ograničenim mjestom na kojem stojimo.” Ova misao nije uvjetovana nekom kontingencijom kojoj prethodi neka predrefleksija u svakodnevnom životu, dakle, ona nije uvjetovana nekom nepreciznom, višeznačnom činjenicom koja u datom trenutku ima potencijal da definira ljudski život. Naprotiv, misao je uvjetovana činjenicom da je ljudska tjeskoba egzistencijalno stanje, koje je trajno i koje se javlja onda kada ga najmanje očekujemo. Sasvim je druga stvar to da se ljudska tjeskoba da shvatiti i kao perpetualno, samoobnavljajuće stanje, stanje koje kao i svaka druga neman ima mehanizam samoodržanja.

Tridestetog novembra 2014. godine napustio nas je Tomo Tadić, čovjek koji je svoj duh utkao u svoju voljenu i življenu Bosnu a svoju moralnu, kulturalnu i ljudsku supstancu aktualizirao u svoje Živinice. Ovdje neću pisati o biografskim podacima Tome Tadića, svim trivijalnostima koje čovjek može pronaći u banalnom pogledu ka spomenicama Općine ili kakvog drugog dokumenta bitnog za bližu ili dalju historiju naše države. Ovdje imam namjeru pisati o ljudskim osobinama čovjeka koji je definirao jednu eru historije našeg suviše malog grada, općine ili kantona – ljudskim osobinama čovjeka koji je bio prije i izvan svog vremena te čovjeka koji svakim danom, jednakim intenzitetom, naprosto, nedostaje.

Moje prvo sjećanje na Tomu Tadića seže u kontekst historije koja je definirana složenim socijalnim, političkim te kulturnim relacijama odsudno važnim za stvaranje i izgradnu jednog svjetonazora koji je implicirao moralnost zasnovanu na principu “sličnosti prema različitosti”. Moglo bi se kazati da je upravo ovo bilo njegovo temeljno uvjerenje te da je svo njegovo daljnje djelovanje bilo zasnovano na ovom fundusu koji nikada nije mogao biti predmet debate. Tomo Tadić javno je djelovao u dvije epohe naše historije. Jedna epohe odnosila se na konstituciju jugoslovenskog društva i izgradnju, manje ili više, cjeloukupne infrsatrukture grada. Druga epoha odnosila se na ratne (1991-1995) i poslijeratne godine u kojima je osnovna preokupacija njegovog interesovanja bila izgradnja novog društvenog poretka i sistema vrijednosti koji će da bude komplementaran svim svjetonazorima (pojedincima i narodima) u okviru naše domovine, bez obzira na tačke koje su među pojedincima u datim okolnostima mogle da izazivaju svojevrsno udaljavanje.

Drugim riječima, Tomo Tadić je u svom javnom angažmanu potencirao “kulturu i politiku različitosti” kao jedinu moguću kulturu opstanka naše društvene zajednice duboko svjestan da bi bilo koja druga kultura, dakle “kultura logike jedne dimenzije” mogla jedino izvjesno da nas odvede u nepovratni haos. Tadić je, dakle, bio žestoki antifašista i to u tradicionalnom smislu i značenju ovog pojma. U njegovom poimanju suvremenog svijeta “antifašistička orijentacija” bila je temeljna odrednica u odnosu na koju treba da se razvija moderni svijet, koji je prema njegovom viđenju u XXI stoljeću postajao sve više informacijski a sve manje industrijski. Hoću da kažem, da Tadić nikada nije zaspao u “socijalistički san”, neku vrstu političko-religijskog uvjerenja koje iz perspektive “dogmatske svijesti” treba da doživi svoj revivalizam.

Naprotiv, Tadić je bio duboko svjestan da se na tlu zdrave demokratske države može i mora izgraditi društvo u čijem je temeljnom principu skrivena ona fundamentalna orijentacija, ako hoćete “nabačenost” ili pak nužna upućenost, čovjeka ka drugom čovjeku između kojih stoji sloboda (mišljenja, govora, religije itd.) kao ona sila kroz koju sopstvo treba da se aktualizira u svijetu. U ovom smislu za Tomu Tadića, antifašizam je nešto što ima posve filozofsku dimenziju, nešto što, dakle, nije svodivo ekskluzivno na pitanje historijskog pokreta nastalog u kontekstu otpora ka, recimo, Hitlerovom Reichu. U njegovom poimanju antifašizam se ispostavljao kao temeljni princip ljudskog djelovanja, hoću da kažem, osnovni legitimni i korektivni princip objedinjen i konceptualiziran u neku vrstu diktata moralnog kategoričkog imperativa.

Teško se odati utisku, pogotovo analizirajući složene socijalne procese koji su dio naše svakodnevnice, da nam je na nivou zajednice ili, što je još strašnije, društva danas jasno šta je antifašizam. Zbog čega ovo kažem? U jednom razgovoru s Tadićem pred sam kraj njegovog života pri čemu smo opsežno raspravljali o makroproblemima BiH društva rekao mi je, parafrazirat ću ga, ”bojim se da je budućnost takva da ćemo ubrzo doći u situaciju da će mnogi fašizmi uzeti antifašističi lik”. Tada ga nisam dovoljno razumio i principijelno sam oponirao ovoj tezi vjerujući da nešto poput toga nije moguće.

Nakon izvjesnog vremena, slobodno mogu reći iz nužnog zla (to je, valjda, usud svih nas koji živimo u Bosni) promatrao sam zbivanja na dnevno-političkom nivou, a što me je kao sociologa i filozofa vodilo ka uočavanju jedne temeljne kontradikcije u našem socijalnom prostoru. Kontradikcija se odnosila upravo na to da su se fašističke ideologije zamaskirale, transfigurirale, preobukle u antifašističke ideologije i vice versa. Nevjerovatno ali istinito, ovo je temeljna karakteristika našeg društva do danas. Drugim riječima, postalo je teško te gotovo nemoguće diferencirati sadržaje koji se plasiraju u svakodnevnici našeg realno političkog prostora, s ciljem prepoznavanja koje bi vodio “priklanjnju nekoj struji” ili usvajanju nekog svjetonazora, koji bi omogućio razlikovanje onoga šta jeste vrijednost u stvarnom smislu tog pojma, od onoga što je suprotstavljeno logici onoga što pojam “vrijednosti” treba da denotira. Tadić je bio čovjek ispred svog vremena, barem četiri koraka ispred mnogih koji su uobraženo, samodopadljivo mislili da nešto znaju. Mi koji smo ga poznavali, danas to vidimo i shvatamo svakodnevno. Tomo Tadić je, zapravo, bio duboko svjestan činjenice da je osnovni mehanizam kojim se u životu održava ono što je neprirodno, od žrtve pravi napadač te demonizira onaj ko je ispravan i čestit, jeste upravo mehanizam zasnovan na logici supstitucije teza. Dakle, antifašizam shvaćen i što je još bitnije, proživljen, na Tadićev način jeste princip koji sam sebe prevazilazi i koji se dijalektički isposredovano javlja kao osnovni princip konstrukcije realne, materijalne i simboličke (re)produkcije socijalne zbilje. O ovom pitanju je moguće i analogijski zaključivati, pa će se ispostaviti da se jedan partikularni princip (antifašizam) generalizira i uspostavlja kao kriterijum na čijem tragu treba da se gradi jedno novo, zdravo, društvo. Čitav se Tadićev svjetonazor tako, dakle, može svesti na puki stav identiteta koji bi mogao da glasi: pošteno je pošteno; dobro je dobro; loše je loše; laž je laž; zločin je zločin itd. Bilo kako bilo, na kraju, promatrano s distance od tri godine, vidimo da za Tomu Tadića, u bilo kom hronotopu, oko ovoga uopće nikada i nije bilo dileme.

Tomo Tadić napustio nas je iznenadno, tiho i nenametljivo u nedelju 30.11.2014. godine. U društvenoj zajednici bio je gradonačelnik, privrednik, političar, javna ličnost od šireg značaja i ugleda. Nama je, sa druge strane, najprije bio otac, deda, svekar, drug, tetak i još mnogo toga što može ili ne može stati u jedno posve privatno, intimno i skriveno sjećanje. Radilo se o čovjeku koji je nama u porodici do posljednje sekunde svoga života bio orijentir i moralna vertikala. Na kraju želim da kažem da je Tomo Tadić sebe utkao u Bosnu, i što je još važnije, Bosna je sebe utkala u Tomu. Kroz ovaj odnos, do danas, čitava porodica, bez obzira na kojoj strani svijeta se nalazila, neraskidivo je ukorijenjena u Bosnu. Onima kojima danas to namjerno nije jasno, mediokritetima, plaćenicima i drugom polusvijetu koji “supstituira teze” … iskreno mi ih je žao.

Misleći o Tomi uvijek se susrećem s Blochovskom “egzistencijalnom tjeskobom” ali iz koje, na koncu, izbija nada platonovskog tipa koji u Apologiji piše: “smrt je jedno od ovoga dvoga: ili je takva da onaj koji je umro nije ništa, pa nema nikakva osećanja ni o čemu, ili je, prema onome što se govori, nekakva promena i seoba duše odavde na drugo mesto. U prvom slučaju, ako nema nikakva osećanja, nego je sve kao san, kad se spava i ništa ne sanja, smrt bi bila čudo od blagodati. U drugom slučaju, ako je smrt kao neka seoba odavde na drugo mesto, i ako je istina ono što se govori da zaista borave onde svi oni koji su preminuli, kakva bi sreća mogla biti veća nego ova. Šta bi ko dao za to da ispita onoga koji je protiv Troje poveo onu mnogu vojsku, ili Odiseja, ili Sisifa, i hiljade i hiljade drugih, i muškaraca i žena što bi ih čovek mogao napomenuti?Ali vreme je da odlazim — ja u smrt, a vi u život. Ko od nas ide ka boljem spasenju, to niko ne zna osim Bog.”

Naša legendo, počivaj u miru.

Vaš komentar na članak: