Samo dan nakon što je listu Glas Tuzlanskog kantona, po svom odavno uspostavljenom visokoprofesionalnom običaju, poslao svoje nove tekstove, stigla je vijest o njegovom naglom, neočekivanom i preranom odlasku. Sabrija Kahrimanović je, doslovno do posljednjeg daha, ostao onakav kakav je uvijek bio: tih, nenametljiv, vrijedan, samozatajan, ali pouzdan i neumorno dosljedan.

Znali smo se gotovo četiri decenije. Skoro onoliko koliko se Sabrija bavio ovim teškim, napornim, neizvjesnim, ali slatkim i neodoljivo privlačnim novinarskim poslom. Bio je, osamdesetih godina prošlog vijeka, jedan od najstalnijih i najpouzdanijih saradnika našeg „Fronta slobode“. Iz Banovića se redovno javljao, više i prije svega u Sportskoj rubrici. No, i u vezi s ostalim temama, kad god je zatrebalo, oslonac je bio Sabrija.

Tokom rata i agresije na našu zemlju, novinarski posao u Banovićima, u nezamislivo teškim uslovima, nosio je opet Sabrija. Kad god, recimo, bi ekipa TV Tuzla otišla na teren u Banoviće ili okolinu, znali smo da će posao biti obavljen, jer smo se oslanjali, pomagao nam je, pri ruci se našao Sabrija. Bez njega je, naprosto, neizvodljivo bilo da izvršimo svoj zadatak.

U „Glasu TK“ smo se, poslije nekog vremena, opet našli. Uz to što je bio jedan od najplodnijih, najredovnijih i najsigurnijih saradnika ovog lista, Sabrija je bio i svestran poznavalac mnogih oblasti. Najprije sporta, u kome je malo šta moglo promaknuti njegovoj pažnji i peru. Ništa manje dragocjeno i rado čitano je i ono čime je punio svoju neiscrpnu „Novinarsku bilježnicu“, s neumornim putovanjima po našim krajevima, razgovora s ljudima, slikanja prilika i ljepota ove zemlje, u inventivnom pisanju originalnih, sjajnih aforizama, u komunikaciji s Redakcijom, koja je uvijek počivala na onome što listu treba i kako mu se može doprinijeti…

Kad god iz naše sredine ode čovjek, ostaje praznina, ostaju tuga i teško mirenje s istinom. Sabrijin odlazak je najveći gubitak, najveća tuga i bol za njegovu porodicu. Ali, i nama, nejgovim prijateljima i kolegama, novinarima posebno, odlazak Sabrije Kahrimanovića je ne samo gubitak, s kojim ćemo se teško pomiriti, već i stvaranje praznine, koju ćemo – ko zna kada i kako? –popuniti nekim novim perom njegovog kalibra, vrijednosti i kvaliteta.

Ili, najkraće i ljudski najtačnije rečeno: niti će Sabrijina porodica, krug prijatelja i poznanika, a ni mi, kolege-novinari i „Glas TK“, čiji je vjeran i postojan saradnik bio, moći biti isti kakvi smo bili sa Sabrijom – sada, kada smo ostali bez njega./Zlatko DUKIĆ/

Vaš komentar na članak: