„I liči pjesnik polju, prije nego usjev nikne, proklija u duši. I liči polje stihu, u pjesmi lug miriše, i cvjeta, i cvijet, i pjesma“. Napisao je to davno, na rubu polja na kojem je živio moj rahmetli Alija Arif Delić, pjesnik, pisac i putopisac, brakata ljudina bogata dušom, spremna da uvijek i svakome progovori lijepu riječ.

Alija Arif Delić rođen je 1954. godine u Gornjim Dubravama, gdje je i živio cio svoj kratki život, do 13.06.2015. godine, i gdje mu se danas, opet na rubu polja nalazi mezar kojeg ću i ove godine obići, zbog prijateljstva i zahvalnosti za podršku koju mi je pružao onda kada druge nisu zanimale ni moje pjesme a pogotovo priče.

Kada se stišavala ratna grmljavina po prvi puta sam čuo za pjesnika Aliju iz Dubrava, djetinjasto se čudeći kako to neko i tada može biti pjesnik, jer je u mojoj glavi vladala predstava da su svi pjesnici izumrli nekada davno i da su pjesme i priče u našim čitankama sve što je poslije njih ostalo. Budući da je bio borac njegove pjesme tad odisale su ratnim slikama, ali sam pronalazio nešto meni drago u tim rimama i metaforama.

Kako sam rastao, rasla je i moja želja da čitam, a kasnije se javila i ona sudbonosna odluka da nešto i pišem, pa sam obzirom na sve to upoznao prije svega djelo, a onda i lik dragog mi pjesnika iz Dubrava. Uvijek ponovim tu činjenicu da je tad proslavljeni pjesnik znao za moja poetska i prozna nastojanja, dok sam čitao ja njega, ne znajući da čita i on mene, što me baš obradovalo, vremenom smo postali prijatelji i suradnici, tako da je Alija bio prvi kritičar svakog moga djela, sve što bih napisao prvo bih pokazao njemu, računajući ako se dopadne Aliji onda mora i ostalima.

Planirali smo mnogo toga, ali njegova smrt bila je brža od naših želja i planova, zato sam 2015. godine napisao zbirku pripovjedaka „Slike sudbina“ koju sam posvetio mom prijatelju Aliji Arifu Deliću. Na tome se nisam zaustavio, odlučio sam 2016. godine, organizovati poetsko veče u znak sjećanja na Aliju Arifa Delića, svoju ideju iznio upravi BKC-a Živinice, što su oni i prihvatili, obzirom da je ovaj zaljubljenik u zavičaj često surađivao sa pomenutom ustanovom kulture. Kontaktirao sam meni drage i bliske ljude koji pišu poeziju, i svi su se rado odazvali da bi se tog dana stihovima prisjetili, slobodno mogu reći velikog pjesnika. Zar nije velik čovjek koji je generacijama ostavio 15 knjiga među kojima su : poezija, proza i putopisi? Zar nije velik pisac onaj čije su dvije pripovijetke ušle u Antologiju bošnjačke pripovijetke? Zar nije velik i poseban onaj koji je napravio originalan putopis od preko 400 stranica kroz sva mjesta općine Živinice, koji je nazvao „Svjetlost Tatairca“?

Ove godine manifestacija je obogaćena jednim novim sadržajem, a to je literarni konkurs za učenike osnovnih škola sa područja općine Živinice, i to na temu „Zavičaj me čini pjesnikom“, budući da je Alija ponajviše bio pjesnik zavičaja, a ovo je naslov njegove pjesme a i zbirke. Na taj način podstakli smo mlade da kroz poeziju pišu o onome što vole u svom zavičaju,a neki od njih bit će i nagrađeni.
Svoj dolazak najavilo je dvadesetak pjesnika i recitatora, među kojima su neka zaista zapažena imena, svi oni posjetiteljima žele pokloniti najljepše stihove koji su sami pisali, ali i one koje je pisao Alija Arif Delić.

U meni živi jedna posebna nada da će ovaj čovjek koji je zadužio zavičaj neizmjernom ljubavlju uskoro dobiti i ulicu koja će nositi njegovo ime. Tatarice koje je beskrajno volio, o kojima je pisao i bio njihovo svjetlo ne smiju zaboraviti ovog pjesnika. Ljudima poput Alije trebamo se ponositi, njigova djela čitati, predstaviti drugima, siguran sam da bi se plodnim autorom kakav je bio rahmetli Alija Arif Delić ponosili i mnogo veći gradovi.

Ja vas pozivam da 15.06.2017. dođete u Plavu salu BKC-a Živinice, gdje Gradska biblioteka organizuje Manifestaciju „Sjećanje na Aliju Arifa Delića“ uz učešće najboljih pjesnika sa našeg kantona, sa početkom od 18 sati.Pokažimo da Tatarice nisu zaboravile svog pjesnika. /Emir Nišić/

Vaš komentar na članak: