Nekolicina učenika Medicinske škole iz Tuzle uočila je problem sa kojim se svakodnevno suočavaju djeca i mladi do 18 godina oboljeli od dijabetesa. Naime u našem zakonu stoji da osnovnim paketom zdravstvenih prava obezbjeđuje se provođenje preventivnih programa i drugih zdravstvenih usluga te tako i nabavka traka i aparata za kontrolu dijabetesa.

  Međutim ta nabavka nije dovoljna. Djeca i mladi od dijabetesa se svakodnevno izlažu riziku neke druge bolesti, a zašto? Pa zato što vlada štedi na nabavci uskraćujući im trakice za kontrolu nivoa šećera u krvi te iglice za apliciranje inzulina.

  Djeca do 18 godine dobijaju svega 1200 trakica kontrolu nivoa šećera u krvi, s tim da oni kontrolišu šećer četiri do pet puta na dan potrebno im je 1440 trakica. Napominjem da trakice nisu bolje kvalitete te ne pokazuju uvijek tačan nivo šećera u krvi. Gledajući po cijeni jedne trakice to i nije skupo, ali imajući u vidu koliko je zaista potrebno trakica to na kraju bude velika suma novca koju budimo realni nema svako na ovom vremenu.

  Takođe potrebne su im iglice za apliciranje. Do 18-e godine dobijaju maximalno 90 iglica što nije dovoljno. Činjenica da je veliki broj djece dijabetičara koji troše inzulin primoran zanemarivati vlastitu sigurnost i koristiti istu iglu po pet-šest puta jer imaju pravo na maximalno 90 igala do 18e godine.

  Mislimo da ne trebamo previše naglašavati koliki je to rizik za njihovo zdravlje, počevši od infekcije zbog toga jer nisu sterilne igle jer se igle začepe kod višekratne upotrebe pa se ne može kontrolisati doza inzulina kako treba i sl.

  Željeli bismo vam ukazati na još jedan problem koji postoji u životu jednog dijabetičara, a to je da nakon navršenih 18 godina gube invalidnost koju su imali prije. Čim postanu punoljetni građani gube invalidnost, do tada su bili 100% invalidi a onda Institut za vještačenje im dodjeljuje invalidnost od 50-60-70% te time gube i redovnih 106 KM koji su imali kao maloljetnici.

  Želimo naglasiti da štedeći na iglama, te trakicama za kontrolu šećera podstiču razvoj drugih bolesti koje znatno više koštaju od navedenog. Osoba oboljela od dijabetesa sklona je drugim bolestima ako ne vodi dobro svoju bolest (celijakija-alergija na gluten, hipotiroza- hronična autoimuna bolest, anemija, ostečenje vida..). Vjerujem da koštaju iglice, ali koštaju i infekcije i sve druge komplikacije kad se terapija ne može sprovoditi kako treba. Zar su trakice skuplje od toga da ta osoba oboli od druge bolesti? Zar je prevelika cijena toga ako će to pomoći da izbjegnu sljepoću, moždani udar, infarkt, otkazivanje bubrega? Zar su iglice i kvalitetne trakice skuplje od ortopedskih pomagala, dijalize te ležanja u bolnici?

  Želimo vam skrenuti pažnju na njihov problem, jer dijabetes je neizlječiva bolest, a naši mladi zaslužuju svijetlu budućnost./Učenici Medicinske škole Tuzla/

Medicinska škola

Vaš komentar na članak: