Kada bi pokojni Frederik Tejlor, tvorac naučne organizacije rada, kojim slučajem proživio i navratio kod nas na Balkan, pa kad bi vidio kako mi radimo ‘rad’ poželio bih namah da se vrati među mrtve. Iako je Bosna i Hercegovina bogata zemlja sa prirodom, mi kukumačemo kako ne možemo da se uzdržavamo od svog rada. Kada se vratimo u blisku prošlost i pogledamo kako su naši preci živjeli i kako su radili, zaključili bi; da smo mi veliki ‘mufljuzi’ i neradnici. Naši preci iako nepismeni, bili su pravi doktori za rad i za život. Vidite li vi, braćo i sestre, koliko mi u ovoj našoj državi imamo doktora i magistara nauka, pa ‘muškaradije’ i ‘ženskinja’ sa akademskim stepenom obrazovanja s’ jedne strane, a sa druge strane, nikakve fajde od njih. Svako bi da okači titulu koja će mu poslužiti za veću poziciju u društvu, prvenstveno, u politici. Ako je već neko u nekoj oblasti pronašao nešto novo, što je pretpostavka za doktorsku titulu, po logici stvari, to bi trebalo da se primjeni u praksi i da zajednica od toga ima koristi. Ma kakvi. Kako ja kontam, nama treba ‘okrunjeno’. Mi pričom i demagogijama sve očas završimo.
Da se, što rekli naši političari, vratim na naše pretke. Sa ove distance ja im se divim. Oni su u saradnji sa prirodom, sve živo proizvodili; hranu, odjeću i alate za rad. Sušili su voće i povrće za zimu i trapili krompir. U koševima i hambarima su čuvali žitarice. U podrumima su čuvali bundeve i voće. Uzgajali su stoku i perad. Pravili su vodenice potočare, tkzv.poredovničke, t.j. vodenice koje je koristilo svo selo prema određenom rasporedu. Znali su naši preci do utančine, kad se koja biljka sije, kad prispijeva. Posjedovali su znanja o obradi zemlje; vještine oranja, zasijavanja žitarica, drljanja, košenja livada itsl. Oni su bili pravi doktori nauka, doktori za rad i za život. Ja im posmrtno dodjeljujem titule doktora nauka.
Nećete mi vjerovati, motive za svoj stvaralački rad, nalazio sam i nalazim u načinu rada i organizaciji radnih procesa mojih bliskih predaka. Neka vas to ne čudi, jer stvarno od naših predaka imamo dosta toga naučiti.
Nađoh neki dan kosu koja je bila odbačena. Hajd’ rek’o da se podsjetim na moje pretke i da tu kosu ‘osposobim’. Ta kosa nije mi potrebna, ali, iz znatiželje sam htio da vidim, da li sam rabotu oko kose zaboravio. Nekoć sam bio dobar kosac a znao sam dobro i kosu otkovati te prilikom oštrenja izvući joj žicu tako da si mogao dlaku sa njom presjeći. Nabavim pribor za otkov kose; babicu i čekič. Kupio sam, takođe i brus, belegiju. Prilikom otkivanja kose supruga mi se smijala, a komšija Ćerim, veoma pedantan i precizan čovjek, zainteresovao se da li ću ja posao oko kose završiti kako treba. Kada sam otkovao kosu i dobro je naoštrio, pozvao sam komšiju da izvrši kontrolu mog rada oko kose. Iako komšija ima stroge kriterije za ocjenu rada, tu naviku stekao je u Njemačkoj jer je dugo radio u toj zemlji, dao je visoku ocjenu za uređenje kose. Posebno je naglasio da sam dobro ‘izvukao žicu’. Probao sam kosu na travi u tvorištu, radi k’o singerica.
Iako se redovno rekreiram, planinarenje i biciklizam, svaki slobodan momenat koristim za rad oko zemlje. Taj rad mi čini zadovoljstvo i čini mi čvršćim i jačim.
Jedan američki ekonomista kaže da čovječanstvo ulazi u velike ekonomske krize. Preporučuje pored ostalog, da živimo na područjima koja imaju obradivu zemlju i pitku vodu. A mi, u Bosni i Hercegovini, to obadvoje imamo u izobilju. Samo treba da se naviknemo na rad. Čujem, skoro na svakom mjestu, da kod nas nema posla. To je tačno, ako činovnički razmišljamo, t.j. ako očekujemo će nam neko donijeti posao kući i zamoliti nas da radimo. U velikoj je zabludi svako ko ovako razmišlja i ko se povodi za našim vođama, koji na sav glas viču, nema para. Nema rada. Naše bajne vođe, da bi održali svoje pozicije na vlasti, koketiraju sa narodom i prosipaju mu laži. Umjesto da narodu kažu, narode, moramo raditi, t.j. i vi i mi, moramo raditi da bi se mogli uzdržavati i da bi smo mogli bolje živjeti. Kada je Čerčil došao za predsjednika vlade u Engleskoj, rekao je; narode, obećajem vam rad, muke i hod po trnju, zarad boljeg života poslije. Naše vođe nam obećavaju, čim dođu na prijesto, da će u prošnju kod MMF. Kraće rečeno, uzimaju kredite za ličnu potrošnju. Ništa gore od toga. Vjerovatno da znate, onu kinesku kada je siromah naišao kraj ribara koji je pecao na rijeci i zatražio od njega jednu ribu, jer je bio, kako reče, gladan. Ribar, umjesto da mu da ribu, reče mu; evo ti moj rezervni štap za pecanje, stani tu kraj mene i pecaj. Nisam ti tražio štap, reče siromah, tražio sam od tebe ribu jer sam gladan. Znam, reče ribar, bit ćeš i sutra gladan, nauči se pecati.
Krajnje je vrijeme da se naučimo pecati, bolje reći, raditi.
(Selimović Edhem Edo)

Vaš komentar na članak: