‘U jednoj staroj knjizi čitao sam čudnu priču; a vrag bi ga znao otkud meni ta knjiga iz nekog
smiješnog vremena, u kome je bilo mnogo slobodoumnih zakona a nimalo slobode, držali
se govori i pisale knjige o privredi a niko ništa nije sijao, cijela zemlja pretrpana moralnim
poukama a morala nije bilo, u svakoj kući pun tavan logika al’ pameti nije bilo, na svakom
koraku govorilo se o štednji i blagostanju zemlje a rasipalo se na sve strane, a svaki zelenaš i nitkov mogao je sebi kupiti za nekoliko groša titulu: “veliki narodni rodoljub”.’
Radoje Domanović

Čudan sam ti ja, insan. Tumaram po vrhovima planina, to jest po visokim liticama gdje je zrak rjeđi. Onda, zbog takojega zraka i mozak drugačije radi. Počesto zatonem u duboke misli. Eto neki dan na jednoj litici dođe mi na um, ne znam ni sam kako, da sam se zatekao u nekoj čudnovatoj zemlji po imenu Bohercija. Očas mi se to desilo, samo što pogledaj a ispred mene velikačka tabla sa natpisom; DOBRO DOŠLI U BOHERCIJU, državu demokratije i haosa.
Ispred mene se ispriječi čo’jek, ni star niti mlad. Ja, pomalo van sebe, gdje se nađoh, upitah ga,
— izvinite gdje se ja ovo nalazim.
Čudnovato me pogleda ovaj čovjek pa veli,
—vi sigurnom nijeste iz Bohercije.
—Nisam, odgovorih mu, slučajno sam ovdje u ovoj zemlji, misli me i moja želja za postolovijom ovdje dovela. Čudna je ovo neka zemlja, nastavih ja.
—Jeste, reče mi moj sagovornik, da vas provedem kroz područja ovog grada pa da se detaljnije upoznate sa oragnizacijom i politikom ove zemlje.
—Može, složih se ja sa njim.
—Idemo na politički trg, reče mi moj sagovornik. Tamo se trenutno održava politička manifestacija na kojoj se sumiraju rezultati naših vođa. Tu će biti masa naroda a govor o do sada postignutim rezultatima rada i o narednim aktivnostima naših vođa, održaće glavni vođa.
Krenusmo prema politčkom trgu i za nekih deset minuta hoda, naiđosmo na masu naroda koja je stajala na tom trgu. Ispred njih je bila visoka pozornica ukrašena sa raznim bojama i sa istaknutim transparentima sa slijedećim sadržajem: DOLE RED I PRAVILA, ŽIVIO HAOS I NERED i tome slično.
Taman stadosmo negdje oko sredine te mase, a za govornicu na pozornici izađe čovjek starosti između 40 i 50 godina. Na njemu je odijelo od kvalitetnog štofa, bijela košulja i plava kravata.
—To je naš glavni vođa, objasni mi moj sagovornik.
Kako glavni vođa izađe za govornicu, maši se lijevom rukom prema lijevom džepu od sakoa i odande i izvadi neki bijeli prah i baci ga prema narodu. Samo što je to on uradio, sav onaj narod namah se pretvori, tobejarabi, u ovce. Zavrtih glavom, očima svojim ne vjerujem. Jeste. Umjesto naroda oko mene je stado ovaca. Dobro znam, što su ovce, sa njima sam, takoreći, odrastao. Sav muški narod se pretvoro u ovnove, t.j. muške ovce a sav ženski narod se pretvori u ženske ovce, to sam razaznao po rogovima, muške ovce imaju rogove a žanske ovce, su bez rogova.
—Građani, zagrmi ovaj čo’jek što je izašao za govornicu,
—kažem građani, ne navodim seljake, nastavi on,
—jer kod nas nema više seljaka, svi smo sad građani.
Kako je to on rek’o a ono prisutni ljudi, u daljem tekstu ovce, u jedan glas povikaše;
—Bleeee, što bi moglo značiti, živio.
—Namjera mi je danas, nastavi glavni vođa, da vam predočim naše dosadašnje rezultate rada i na kraju, ukratko, da vas upoznam o našim narednim aktivnostima koje imaju za cilj, bolji život ili bolje ispaše za vas kao stado.
—Bleee, blee, u jedaan glas povikaše ovce, ili, živio vođa.
—Mi smo u predhodnom periodu, nastavi vođa, dosta uradili na planu da vam obezbijedimo sigurnu ispašu . Isto tako, dosta smo napora uložili da se eliminišu svi proizvodni kapciteti, koje je predhodni truli sistem izgradio. Zahvaljujući vama i našim stručnjacima za marifetluke, uspjeli smo za nepune dvije decenije da se riješimo belaja, zvanog, proizvodnja.
Kada smo to završili, naš naredni zadatak je bio da vam obezbijedimo ispašu. Sa MMF smo dogovorili da će nam on ustupiti ispaše. To je daleko jednostavnije, nego; da mi proizvodnjom obezbijeđujemo ispašu. Znate, sami, da je proizvodnja teška rabota. Ovako, sad smo mirni bar jednu godinu a poslije ćemo vidjeti, kako dalje.
—Blee, blee, blee, u jedan glas povikaše ovce, t.j. živio veličanstveni vođa.
Vođa se sad maši desnom rukom prema desnom džepu sakoa i odande izvadi bijeli prah i baci ga prema stadu ovaca. Samo jel, to on uradio, a ono stado ovaca, namah se, pretvori u ljude.
—Idemo dalje, reče mi moj sagovornk, sad ćemo posjetiti TRG OBRAZOVANJA.
Kad smo došli do trga obrazovanja tu zatekosmo oko hiljada ljudi.
—Šta se ovdje dešava, upitah mog sagovornika.
—Ovdje se vrši minusno obrazovanje, odgovori mi on. To vam je, ustvari, ispit na kome kandidat-građanin države Bohercije polaže za manji stepen znanja od onog kojeg on sam ima.
—Da li sam ja dobro shvatio, obratih se mom sagovorniku, to se kandidatu koji je na ispitu, oduzima dio znanja kojeg on ima.
—Tako je, odgovori mi moj sagovovnik, pa nastavi.
—svi građani ove države koji posjeduju veća znanja od znanja mase naroda ove države, dužni su da višak tog znanja ‘vrate’ državi, t.j. da svoje znanje svedu na nivo znanja mase.
—Znate li vi, rekoh ja, da je svijest mase daleko ispod svijesti pojedinca i da, za sav tehnološki napredak, čovječanstvo duguje zahvalnost pojednicima a ne masama.
Jedna njemačka spisateljica je rekla; ‘što se ljudi više udružuju, uši im se produžuju’.
—Ne bih se sa vama složio, reče moj sagovornik, pa nastavi,
—u našoj državi važe drugačija pravila od pravila u drugim državama. Naše vođe su zamislile tako i to je za nas najbolje.
Priđoh bliže da vidim kako teče ispit kandidata koji vraća znanje državi. Za podužim stolom, sa jedne njegove strane, sjede petorica članova komisije a sa druge strane sjedi, kandidat. Bio sam blizu njih tako da sam mogao čuti tok ispita.
—Reci ti nama, obrati se jedan član komisije ispitaniku, koliko je dva plus dva.
—Dva plus dva, jednako je, šest.
—Odlično reče, ovaj što je postavio pitanje.
—Reci nam, obrati se ispitaniku drugi član komisije, dva mjesta su udaljena, jedno od drugog deset km, koliko ti treba vremena da prepješačiš iz jednog u drugo mjesto ako pješke prijeđeš pet km za jedan sat.
—Prepješačiću to za tri sata, kao iz topa odgvori kandidat.
—Imamo samo još jedno pitanje, obrati se treći član komisije ispitaniku.
—Reci…der ti nama, šta je to država.
—Država ti je ono što te drži, odgovori ispitanik.
—Odlično, rekoše uglas svi članovi komisije. Položio si i za sedam dana dobićeš diplomu na kojoj će pisati da imaš znanje kao i sav drugi narod ove države.

U to ja dođoh sebi, to jest, izađoh, što rekli naši naučnici, iz faze razmišljanja, i vidjeh da se nalazim na jednoj visokoj planini.

Svaka sličnost sa stvarnim stanjem u bilo kojoj državi, je slučajna

Selimović Edhem Edo

Vaš komentar na članak: