Inspiracija: satire velikog satiričara; Radoja Domanovića

Država ti je, ono što te drži.
Pastir ovaca

U poslijednje vrijeme stalno mi se dešavaju čudnovate stvari. Ni sam vam ne bih mogao reći šta je po srijedi. Jes da ‘tumaram’ po visokim planinama i da na tim visinima je vazduh rjeđi, pa bi moglo biti, da to utiče na rad mog mozga. Ili možda i to, kad se nađem sam sa prirodom namah postajem opijen blagorodnošću koju ona pruža. Bilo kako bilo, nemojte se ni za ze’ru obazirati na me, već na ono o čemu ću vam pričati.
Neki dan ispeo sam se na najveće vrhove jedne naše planine. Šetajući po tim vrhovima utonuh u razmišljanje, misli mi odlutaše nadaleko. U mislima, nađoh se negde na granici jedne meni nepoznate države. Tik do granice na prostoru te države, stoji jedan povisok čo’jek sav u bijelom, na njemu je bijeli plašt do zemlje, kosa mu je prilično duga, nosi bradu a u ruci mu veliki drveni štap. Maše rukom prema meni i viče,
— vamo, vamo…

Ja i prijeđoh na drugu stranu, uđoh u tu državu, da rek’o vidim šta toj čovjek hoće od mene. Čim sam stupio na područje te države ovaj čovjek koji me dozivao namah nestade k’o da nikad nije tu ni bio. Pogledah oko sebe i možete zamisliti, nađoh se u jednom velikom gradu.

Na ulicama tog grada ogromni narod koji se šeta ležerno trotoarima a kolovozom mili auto za autom. Sigurno, je rek’o, danas kod njih neki vašar. Pogledah malo bolje u ljude koji su bili blizu mene i vidjeh da svaki od njih ima žig na čelu. I to onakav žig koji se stavlja na stoku putem užarenog pečata. Protresoh glavom da dođem sebi, je li moguće da su ovi ljudi žigosani. Pogledah i u druge ljude koji se nalaze u mojoj blizini i stvarno kod svih je, takođe bio žig na čelu. Primjetio sam da pokazuju rukama prema meni i da nisu nimalo bili  prijateljski raspoloženi. Vikali su,
—- eno stranca, eno uhode.

Nisam se ni snašao a oni me opkoliše i uhvatiše me za ruke, uvrnuše ih, zaturiše ih na leđa i svezaše nekim kanapom.

— Šta vam je ljudi, vičem ja,
— ništa vam nisam učinio nažao. Prije od neku minutu sam pristigao ovdje, nisam imao vremena ni da vas čestito pogledam a kamo li da vam što nažao učinim.
Moja vika ne pomože. Onako svezana me poguraše vičući,
— napred, koračaj.
— Kud me vodite, povikah ja.
— Vodimo te u policijsku stanicu, eto gdje te vodimo, ako hoćeš da znaš, odgovoriše mi ljutito.
Vidjeh ja da je vrag odnio šalu i ako nastavim dalje sa pitanjima mogu samo otežati i onako moju tešku saituaciju u ovom momentu.

I tako, dođosmo do policijske stanice. Dvojica, koja su me vodila, uvedoše me u zgradu na kojoj pisalo ‘POLICIJSKA STANICA’. Uđosmo u dugi hodnik na kome su po strani poredane  klupe. Na tim klupama je sjedilo mnoštvo naroda. Na prvo slobodno mjesto na klupi, narediše mi da sjedem i da tu sačekam dok me ne pozove načelnik ili neki inspektor da me ispitaju. Sjednem ja na to mjesto i gledam ovaj narod koji sjedi na klupama i zaključih da su svi ovi koji se ovdje nalaze u istoj situaciji kao i ja.

Prvog do sebe upitah,
— zašto ste vi ovdje?
— Pa, radio sam, odgovori on meni.
— Kako, šta ste radili, ne razumijem? Upitah ga.
— Nisam mogao da ne radim, snuždeno mi odgovori ovaj čovjek.
— Imam ogromno imanje, zemlju oranicu, pa sam pokušao to da zasijem sa žitaricama. Počeo sam proizvoditi krmno bilje i prikupljati sijeno sa namjerom da se bavim i stočarstvom. Smatrao sam, nastavi ovaj čovjek,
— daleko sam od očiju državnih službenika i policije, jer selo u kome živim je dosta udaljeno od urbane zone, ali eto uhvatiše me i sad ću ‘debelo’ za to odgovarati.
— Ma čovječe, nije valjda da su vas uhapsili zbog toga što ste radili, što ste se bavili poljoprivrednom proizvodnjom, upitah ga.
— Vi kao da niste iz ove države. Pogleda me čovjek u čelo i nastavi,
— pa ja, sad je vidjeh da ste stranac i uhoda. Po čelu se poznaje, nemate žig. Kod nas je, u našoj državi, moj prijatelju, nastavi on,
— zabranjena bilo kakva proizvodnja.
Okrenuh se drugom čovjeku koji je sjedio do mene,
— šta je sa vama, zašto ste vi ovdje, upitah ga.
— ja sam kao trgovac u trgovačkoj radnji tačno mjerio svakom kupcu vaganu robu koju je on kupovao. Kod nas je to zakon strogo zabranjeno.
Ustadoh sa klupe i počeh propitivanje svih ovh ‘prekršilaca’ zakona; koji su njihovi grijesi te su dovedeni ovdje na ispitivanje.

Bilo je tu državnih činovnika koji su odbijali primati mito od stranaka, univerzitetskih profesora koji nisu htjeli uzimatu novac od studenata za polaganje ispita, ljekara koji su savjesno liječili pacijente, bankara koji su davali kredite klijentima sa niskim kamatnim stopama, sudija koji su pravično sudili i za čudo božije, našao se i jedan političar-državnik koji je pravično radio.
Dok sam tako pričao sa ovim ljudima, otvoriše se vrata od jedne kancelarije u sredini hodnika. Izađe ženska osoba i malo glasnije povika moje ime. Digoh ruku i zbunjen rekoh,
— ja sam.
— izvolite, pokaza mi rukom da uđem u tu kancelariju.
Ulazim u kancelariju u kojoj za velikim stolom sjedi sredovječan, punačan čovjek. Prvi njegov pogled prema meni je bio pogled na moje čelo.
— Sjedite, pokaza na stolicu koja je bila sa suprotne strane od njega.
— Vi ste stranac, kako vidim, reče on, više onako za sebe.
— Gospodine, ja sam slučajno ovdje kod vas u vašoj državi. Nije mi..
— Samo malo, prekide me,
— Kod nas su takva pravila da stranka, odnosno prekršilac zakona, nema prava ništa govoriti u toku vođenja procesa. Gdje bi mi stigli ako bi smo svakog od vas ponaosob slušali. Proces bi se otegao do u nedogled i njegov ishod bi bio nakaradan.

Mi smo u našoj državi sve naše stanovnike žigosali, tako da veoma lako prepoznamo strance i uhode koje stupe na teritoriju naše države.
Obzirom da ste vi kao stranac i uhoda se našli u našoj državi, mi po našim pravilima, moramo i vas žigosati, kako bi vaš dalji boravak u našoj državi  po vas bio, bezbijedan.
Trnci prođoše po mom tijelu, nije valjda da ću morati i na tu muku. Pravo da vam kažem, uplaših se, jer nisam neki heroj.

Primjetio je ovo ovaj što me ispituje pa će,
— nemojte se bojati, mi strance ne žigošemo kao domicilno stanovništvo, užarenim željeznim pečatom, već na čelo im lijepimo plastificirani papir sa natpisom da je stranac.
Čim mu to zalijepimo na čelo ukida se ono iz naziva ‘uhoda’ i ostaje samo stranac. Sa tim pečatom stranac može, u pratnji jednog našeg državnog činovnika, boraviti u našoj državi   mjesec dana.
— Ja bih da me odmah vratite u moju držvau, rekoh ja.
— Opet vi, reče ovaj što me ispituje,
— Ja već jednom rekoh, da vi nemate pravo pričati dok ja vodim ovaj proces. Naši propisi su takvi, da vi morate ovdje u našoj državi, ostati jedan mjesec kao stranac pod uslovom da ste žigosani na način kako se žigošu stranci. Ja ću sad donijeti rješenje za vaš boravak u našoj državi i dodijeli ću vam pratioca. Ovo zbog toga što treba da se upoznate sa našim načinom organizacije države kao i sa načinom organizacije, nižih organizacionih oblika naše zajednice. Mi imamo dosta problema sa međunarodnom zajednicom zbog načina organizacije našeg društva,  pa želimo da stranci kao vi, koji se zadese u našoj državi, vide da to nije ništa posebno i da mi ne kršimo međunarodne konvencije o pravima čovjeka,  završi svoj govor ovaj državni činovnik ove čudne države.

Šta sam mogao. Nisam bio u situaciji da biram. Ona ženska osoba koja me prozvala, zalijepi mi na čelo plastificirani papir na kome je pisalo, stranac. Sa pratiocem koji mi je dodijeljen izađoh iz policijske stanice. Krenusmo ulicom, koja je i glavna ulica ovog grada. Moj pratilac čovjek omanjen rasta, dobro raspoložen mi reče,
— Mi možemo se kretati gradom po vašoj želji, ali bih vam preporučio, obzirom da ste, pretpostavljam, prvi put u ovoj državi i u ovom gradu, da vam sugerišem kud i gdje ćemo ići.
— U redu, složih se ja.
Tako idemo ulicom a ono ogromni narod na trotoarima, neki stoje, neki šetaju. Restorani puni. Narod sjedi pije kafu i druga pića.
— Je li ovo kod vas danas neki vašar, upitah pratioca.
— Ma ne, pogrešno ste shvatili. Obični je ‘radni’ dan, odgovori mi on.
— Kako je moguće da u po ‘bijela dana’ ovoliki narod ništa ne radi, upitah.
— Ma da, vidi se da ste stranac, kod nas su u državi donijeti novi zakoni i propisi. Izvršili smo radikalne promjene u društvu. Ustavom i zakonima smo,

1.Zabranili svaku vrstu rada koji se odnosi na proizvodnju ili, zabrana svakog rada koji ima za svrhu stvaranje novih materijalnih dobara,
2.Zabranili pošten rad i zakonom definisali i dozvolili sve marifetluke u oblasti uslužnih i društvenih djelatnosti,
3.Zabranili sistemski pristup obrazovanju,
4.Zabranili umnim i znanim ljudima da se pojavljuju na javnim mjestima da ne kvare  mladež, kao Sokrat u nekadašnjoj Grčkoj,
5.Zabranili  našim mladim obrazovanim i znanim stručnjacima da se zapošljavaju u  državnim institucijama, jer bi svojim predanim radom i stručnim znanjem negativno uticali na već zaposlene u tim isntitucija koji imaju velike vještine u mešetarenju i marifetlucima,
6.Zabranili povratak iz drugih zemalja naših mladih stručnjaka koji su se tamo školovali kako nebi remeteli naš već ustaljeni način rada koji daje ogromno niske efekte,
7.Zabranili razvoj i primjenu savremenih tehnoloških vještina u procesima rada i
da vam dalje ne nabrajam, podugačak je spisak svih ustavnih i zakonskih promjena koje smo
u našoj državi promijenili.

— Znate, sa ljudima nikad niste sigurni, nastavi moj pratilac.
Ljudi uvijek zakomplikuju i najobičnije životne situacije, kako kaže Staljin, ‘nema čovjeka, nema problema’. Imajući to u vidu, mi smo zakonski uredili da svaki stanovnik ove države bude žigosan. Tako da tačno znamo, u svakom našem mjestu, ko je domicilni stanovnik a ko stranac.

Šetajući gradom ja i moj pratilac dođosmo do velikog parka. U parku na strani bliže ulici stoji oko stotinjak ljudi. U rukama drže alatke za rad, motike, ašove, čekiće, jedan čovjek se naslonio na plug i uzvikuju,
— Hoćemo da radimo, Dolje nerad.
— Nemojte obraćati pažnju na tu grupu ljudi. Oni ionako ne čine neki bitan faktor naše  zajednice. U stvari niko ih i ne sluša, kome je danas stalo do rada, za što se oni zalažu, reče moj pratilac.
— Dobro, shvatio sam, rekoh,
— Znači vi ste zabranili proizvodnju i donijeli ste takve zakone koji su suprotni, da tako kažem, pozitivnim zakonskim propisima, šta ste uradili sa fabrikama i proizvodnim pogonima koji su prije bili u funkciji?
— To su sad istorijski spomenici koje pokazujemo stranim turistima i našim mlađim naraštajima, odgovori mi pratilac.
— Kako, ako već ništa ne proizvodite, jednostavno, živite, izdržavate stanovništvo, upitah ga.
— Uzimamo kredite od međunarodnih finansijskih institucija, odgovori mi pratilac pa nastavi,
— eto prije mjesec dana uzeli smo od međunardnog monetarnog fonda novi kredit u iznosu od pedeset milijardni naših novčanih jedinica,
— Kako vraćate te kredite, uspijeva li te redovno ‘servisirati’ obaveze prema povjeriocima? Nastavih ja sa pitanjima.
— To rade naši finansijski stručnjaci, bolje reći, mešetari, odgovori pratilac,
— Jednostavno vrše rekontrukciju obaveza.
— Šta pod tim podrazumijevate, ‘rekonstrukcija obaveza’, upitah ga.
— Pa uzimamo nove kredite i putem njih vraćamo stare kredite a i nama ostaje jedan dio od tih novih kredita da finansiramo svoje tekuće potrebe, odgovori mi on.
— Recite mi kako funkcioniše ovaj vaš ‘inverzni’ državni sistem, našalih se ja.
— Idealno, odgovori mi on.
— Ustvari, mi smo samo ozakonili ono kako se radilo prije, ovog, kako vi kažete ‘inverznog’ sistema, završi moj pratilac.

U tom trenutku dođoh sebi, t.j. vratih se u realnost i pogledah, stojim na vrhu planine na samoj ivici, da sam samo još korak krenuo dalje, skotrljao bih se u ogormnu provaliju./Edo Selimović/

Vaš komentar na članak: