Rad

Karnegi je rekao, ‘kad bih morao da izgubim svoje fabrike ili svoju organizaciju, ne bih oklijevao da žrtvujem fabrike, koje bih mogao ponovo izgraditi, dok u jednoj generaciji ne bih mogao obnoviti svoju organizaciju, to jest dobro izabran i dobro formiran kolektiv u kome je svaki član na mjestu na kome je najkorisniji.’

Često se čuje od ljudi koji žive u BiH, da se loše živi u ovoj zemlji, t.j da je kod nas životni standard veoma nizak. Opet, naša dijaspora, kada dođe u BiH na godišnje odmore, zna reći, dobro se u BiH živi kako se malo radi. Tačno je to, da je kod nas rad na repu prioriteta. Mi kukumačemo da nema para. Ispravno bi bilo da kažemo, kako kod nas nema rada.
Privredni sistem u BiH je u kolapsu. I ovo malo privrednih subjekata koji kod nas funkcionišu su uglavnom prezaduženi i opstaju samo zahvaljujući bankama. Banke našim preduzećima daju takozvane hipotekarne kredite, ne samo za obrtna sredstva, već i za isplatu plata radnicima i za namirivanje drugih troškova poslovanja. Kada bi se izvela prava računica o poslovnim rezultatima naših preduzeća, vidjelo bi se da ta preduzeća ne obezbjeđuju ni prostu reprodukciju a da ne govorimo o samostalnom finansiranju proširenja poslovanja.
Šta je razlog ovakvog stanja u našoj privredi?
Najkraće rečeno, tehnološko neznanje. Da bi se mi, kao privrednici, mogli uklopiti u međunarodnu podjelu rada, morali bi imati odgovarajući nivo produktivnosti i ekonomičnosti u radu. Morali bi imati takve vještine i znanja, da vrijeme izrade jedinice proizvoda bude manje od prosječnog vremena izrade jedinice istog proizvoda na nivou evropskog ili svjetskog tržišta. Pod pretpostavkom, da posjedujemo odgovarajuće tehnološko znanje i troškovi izrade jedinice prozivoda bi bili niski. Proizvod koji bi bio proizveden po ovim kriterijima bi mogao konkurisati na svjetskom tržištu i njegov plasman ne bi bio upitan.
Ako djelimično zavirimo u naša preduzeća, vidjećemo da se radni procesi u njima odvijaju haotično jer u tim preduzećima ne postoji strukturirana organizacija rada. Što se tiče, opreme ili sredstava rada, kao elemenata rada u preduzećima, u većini slučajeva, taj dio zadovoljava sve savremene tehnološke kriterije, jer vlasnici naših preduzeća na prvo mjesto stavljaju sredstva rada, što je pogrešno. Na prvom mjestu mora biti radni kolektiv i to; stručnjaci koji imaju znanja i iskustva za vođenje proceca rada, dobri organizatori rada koji definišu procedure i određuju optimalne metode rada i uvježbani radnici-izvršioci koji izrađuju jedinicu rada za kratak vremenski period.
U našim skoro svim privatnim preduzećima je loša organizacija rada, a primjena savremenih i naučnih disciplina, kao što su; kibernetika, informatika itsl. su misaona imenica. Razlog za ovo je, što vlasnici preduzeća ne predaju skoro nikakav značaj naučnim metodama rada. Iz tih razloga naši mlađi ljudi koji se školuju u inostranstvu i koji tokom tog školovanja stiču sveobuhvatna praktična i teoretska znanja, ne vraćaju se u našu zemlju već se zapošljavaju u velikim evropskim i svjetskim kompanijama.
Ustvari, ako bi se i vratili, poslije završetka školovanja u našu zemlju, oni ne bi imali gdje primjeniti znanja koja su tokom školovanja stekli u razvijenim zapadnim zemljama, obziron da su naša preduzeća, kao što smo već rekli, loše organizovana i da se u njima ne primjenjuju savremena tehnološka dostignuća.

Selimović Edhem Edo