Rad je osnova svega

U kapitalističkim društvenim sistemima primjenjuju se pravila tržišne ekonimije, za razliku od planske ekomije, koja se primjenjuje u pravednijim društvenim sistemima. Međutim i kapitalistički produkcioni odnosi sve više primjenjuju planski način proizvodnje. Prije projekcije proizvodnje i u kapitalizmu se vrši istraživanje tržišta da se utvrdi, hoće li novi prozovod koji će se proizvoditi imati plasman na tržištu i u kom obimu. Takođe, kada kupujete novi automobil, čekate duži vremenski period za isporuku. Ustvari, taj automobil koji vi kupujete i za koji ste uplatili dio od njegove cijene, još nije proizveden. Prodavac automobila vam je, prilikom ugovaranja prodaje automobila, pokazao eksponat tog automibila na izlogu. Kada dogovorite sa prodavcem kupovinu automobila, prodavac će tek tad iz fabrike naručiti automobil koji će se proizvesti. Zar to nije planska proizvodnja.
Kapitalistički produkcioni odnosi su stvorili takozvanu, globalnu ekonomsku politiku, čiji je cilj ekonomsko i svako drugo porabljavanje i iscrpljivanje slabih i siromašnih. Veliki i moćni, da bi slabe držali na uzdi, projektovali su takav ekonomski sistem u kome je dominantna potražnja a ne rad.
Da bi intezivirali potražnju oni, moćni i veliki, štampaju nove emisije novca i daju kredite ovim malim i slabim.
Ekonomski nerazvijene zemlje , većinu tih kredita troše ‘nenamjenski’ , na ličnu potrošnju a ne na ulaganja u proširenu reprodukciju i jačanje materijalne osnove rada. Ovakvim načinom vođenja ekonomije, vladajuća elita u nerazvijenim državama se održva na vlasti kupujući socijalni mir. Narod ili šire mase u svemu ovome nisu bezgriješne. Umjesto da od svojih vođa traže da se rad u ekonomiji postavi na prvo mjesto kao i to, da se aktiviraju svi potencijali koje posjeduju ti nerazvijeni i stave u funkciju povećanja privrednih aktivnosti koje bi dovele do njihove ekonomske samostalnosti, šire narodne mase ljenčare i tražeći od državne oligarhije da im obezbijedi samo ‘hljeba i igara’.
Ekonomska politika koja povećanjem potražnje nastoji intezivirati privredne aktinosti je isto, kao da gradite kuću od krova. Smatram da se ovim načinom umrtvljuje rad, kao najvažniji segment čovjekovog bitisanja, jer pored toga , što se radom stvaraju materijalna i nematerijalna dobra koja su neophodna za biološki opstanak čovjeka, rad ima i svoju psiho-socilošku dimenziju. Radnim aktivnostima čovjek jača moralno, postaje psihiloški stabilan i zadovoljan. Fenomen čovjekovog slobodnog vremena, je veoma uticajan faktor na društvene odnose. Ako u jednom mjestu, gradu, ili naseljenom mjestu ljenčari, odnosno ne radi 100 ljud, to je sociološki haos.
Kada bi BiH, kao ekonomski nerazvijena država, svoju ekonomsku politiku postavila tako da rad bude na prvom mjestu, ona bi za kratak vremenkis period, postala ekonomski razvijena zemlja kojoj ne bi trebali krediti od MMF u obimu u kome ih sad koristi. Ova zemlja ima ogromne potencijale koji mogu poboljšati njenu ekonomsku sliku, a to su; radna snaga, kadrovi, prirodni potencijali; plodno zemljište, vode i šume, klimatski uslovi i drugo.
Sve je ovo nedovoljno iskorišteno zbog toga što se prilikom projekcije ekonomske politike akcenat stavlja više na financijski a manje na tehnološki dio funkcionisanja pivrednih subjekata.
(Selimović Edhem Edo)