/Inspiracija: poznata satira  Radoja Domanovića/

Radnička klasa sa prostora, ex Jugoslavije diže glavu. Osiromašeni i ojađeni radnici uputiše zamolnice Titi i gospodu Bogu da im se sa onog svijeta vrati na ovaj svijet on, Tito;
Ustaj Tito iz te zemlje hladne
da vidiš šta nam tvoji pioniri rade.
Razlog za povratak Tite sa onog svijeta je kao što se vidi iz ‘predhodnog’ je taj, što su radnici izgubili povjerenje u svoje vođe koji ih vode od perioda od kada se Tito preselio na onaj svijet. Ovo nije prvi put da se spominje povratak Tite sa onog  svijeta. Tito se poslije svoje smrti, već ukazao u jednom dalmatinskom mjestu.

Kada je gospod Bog čuo molbu radnika, odmah je preuzeo niz mjera i radnji, što rekli naši političari, kako bi udovoljio zahtijevu radnika. Stupio je kontakt sa Titom preko svojih potčinjenih i dao nalog da se Tito vrati na ovaj svijet i pomogne radnicima i svom drugom narodu na ovom svijetu. Tito je ovaj nalog rado prihvatio. Može se reći, da se obradovao što će ponovo biti vođa naroda koji će ići u ‘nove pobjede’.  Tito se spremao da uskoči sa onog na ovaj svijet i razmišljao je u kojem, mjestu bi bilo najbolje da se ukaže. U prvi mah na um mu pade Titovo Užice. Smatrao je da će ga mještani ovog grada dočekati kao heroja, druže Tito bela lica, kad ćeš doći do Užica, pjevalose nekoć u i oko Užica, ali zaključi da to nije dobra ideja. Sjetio se  da mu je, nekih sedamdesetih godina dvadesetog vijeka, poslat peškeš od tadašnje političke elite ovog grada i to; jedan konj i nekoliko metara najboljeg štofa za odijelo. Kada je Tito primio ovaj poklon, odmah je formirao komisiju da ispita šta i kako se radi u ‘tadanjem’ Titovom Užicu, t.j. ima li kakvih mutnih rabota i marifetluka kod poklonodavaoca. Tito je znači, razumio da da ovo nije bio peškeš već mito. Ovo titovoužičani nisu Titi nikad oprostili i čim je Tito umro, oni su nama’ promijenili ime grada iz Titovo Užice u Užice. Na osnovu ‘predhodniog’ Tito odustaje da se ukaže u Užicu.

Razmišljao je da se ukaže u Titogradu, ali se sjeti da su Crnogorci promijenli ime ovog grada u Podgoricu i od toga odustaje. Tako razmišljajući u kojem mjestu bi bilo najbolje da se ukaže, donese odluku da bi to bilo najbolje na Husinu kod Tuzle. Često je Tito prije svoje smrti dolazio na Husino i kod husinjana, naročito dok je još bio mlad i u snazi jer volio husinjane zbog njhove revolucionarne prošlosti. I husinjani su voljeli Titu. Čim čuju da će Tito na Husino, oni nama’ kolju vola i na ražanj ga meću. Tito, kad ugleda vola na ražnju u svoju čast, pola u šali pola u zbilji prozbori; ‘ljudi šteta je vola klati za kilu mesa….mogla je i kokoš kao čast. Neka’, vele husinjani ‘jedi Tito, dok je husinjana bit će i volova’.

I tako Tito uskoči sa onog svijeta na Husino. Bijaše nekako iza podne, i taman se ‘održavala’ buna nezadovljnog naroda oko Husina i cijele Tuzle. Tito stade malo po strani da osmotri i analizira trenutnu situaciju. Zaboravio sam da kažem, nije Tito obukao, kad je polazio sa onog na ovaj svijet, svoju maršalsku uniformnu, već je plavo kinesko radničko odijelo malo pohabano i radni mantil. Na nogama je imao rudarske čizme a u ruci je nosio bravarski ključ. Nije pušio kubanski cigarilos već našu škiju zamotanu u papir. Tako se Tito, što rek’o Josip Pejaković, ‘o’sranio malo sa s’rane’, posmatra i sluša. Govornici, vođe bune se smjenjuju za govornicom i drže govore. ‘Narode, ‘vako se više ne mere. Pokradoše nam sve ovi lopovi na vlasti. Uništiše fabrike koje smo sa Titom gradili. Hljeba nemamo, ne meremo da se liječimo u penziju ne meremo jer nam ne uplaćuju penziono. Kod Tite i sa Titom smo sve imali’. Naćulio Tito uši, sluša, ne može da vjeruje svojim ušima. Drago mu bijaše što ga pominju u ‘pozitvnom kontekstu’ i anako zanešem i skoro opijen istrača za govornicu i povika; ‘drugovi i drugarice, u ovom teškom trenutku za naše narode i narodnosti, kad unutrašnji i vanjski neprijatelj ruje sa željom da uništi ono što smo mukom izborili i krvlju platili, mi moramo stati jedan uz drugog. Moramo čuvati bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svog.’  Narodne mase se uskomješaše, čuju ali ne vjeruju u ovo što čuju, a Tito nastavi; ‘neka znaju i oni za zapada i oni sa istoka da nećemo mirno posmatrati i gledati, ako pokušaju da ruše naše svijetle tekovine revolucije.’

Mase počeše zviždati, i uzvikivati, ‘koja je to budala, dolje s njim.’ Tito pokuša da nastavi svoju besjedu, ali priskoči nekoliko bundžija i počeše ga gurati od govornice. Tito završta, ‘ljudi ja sam Tito, odistine, ja sam Tito, pa vi ste me tražili’. Pogledaše se ovi što ga guraju jedan u drugog pa onda, svi pogledaše u Titu i bogami ga prepoznaše. ‘Ljudi, ljudi.. ovo je Tito’, pravi Tito, bogami jest’ i vratiše ga za govornicu. Narodne mase se uskomješaše, gledaju za govornicom starca u radničkom odijelu i sa bravarskim ključem u ruci, ne mogu da vjeruju da je to Tito. A Tito ohrabren, nastavi sa besjedom; ‘samoupravni socijalistički sistem daje pravo našem radnom čovjeku da uživa u svojim plodovima rada.

Svi oni rukovodioci koji ne poštuju ovo načelo, odgovaraće pred partijom i narodom. Marksizam i ljenizam nas uče da sreću čovjeku neče dati država već on sam sebi treba da, borbom i radom, stvori bolje uslove za život. Marksizam i lenjinizam su naša ideologija a ne vjera, jer, kako kaže Marks, vjera je opijum za narod. Mi ćemo’, pokuša Tito da nastavi sa besjedama, ali neko iz mase prodornim glasom dabaci, ‘dolje sa tom budalom, u potok s’ njim, šta to on nama palamudi. Kakav marksizam, kakvi bakrači, vjera i nacija su naše opredijeljenje. Bogomolje; crkve, manastiri, džamije i sinagoge su naše glavne institucije u kojima se prave planovi i naše ideološke projekcije. Narod, nacija je svetinja, i to jedna nacija, jedan vođa.’ Izdeklamova ovaj prodorni glas. Duboko u srce pogodi Titu besjeda ovog govornika iz mase, pa će onako za sebe; ‘vama ni Marks, ni Engles ni Lenjin a ni Bog, ne može pomoći’. Okrenu se Tito i dade znak Bogu da ga povrati na drugi svijet./Edhem Selimović/

Vaš komentar na članak: