Smrt države

Mogu vam reći iako sam u poznim godinama, imam dobar san, a i zdrav sam, što rek’o naš narod, k’o dren. I pored toga što sam dobrog zdravlja kao i to da spavam kao dijete, opet sanjam čudvate snove. To su ta’ki snovi da bi se vi čudom načudili kad bih vama ispričao šta ja to sve sanjam.
Prije tri dana, unoć sanjam, da sam se našao u nekoj čudnovatoj državi, ustvari na nekom geografskom području gdje je bila nekad država. Kako može biti neki geografski prostor a da on nije u nekoj državi, pitate se. Sad ćete vi to čuti i razaznati šta je posrijedi iz ovog mog kazivanja.
U gradu, u kome se zatekoh, vidim mnoštvo naroda koji u trgovinama, prodajnim mjestima i pijacama, uzima što mu treba od, hrane, odjeće itsl. Kud kod prođem gradom roba i materijalna dobra su izložena i to na otvorenom prostoru i pod nastrešnicama. Primijetio sam da narod uzima robu sa tih mjesta a da to ne plaća. Kad sam pogledao bolje, nema ni trgovaca koji bi naplaćivali robu koju narod uzima. Jednostavno, uzima šta ko hoće i koliko mu treba. Začudih se i pomislih da je ovo neka masovna humanitarna akcija. Jedan čovjek osrednjih godina je primjetio da ja sa čudom sve to posmatram pa mi se obrati,
— druže, druže, vi sigurno vi niste sa ovih prostora.
— Nisam, odgovorih mu, pa ga upitah,
— šta se ovo kod vas dešava.
— Vidte, nastavi ovaj čovjek kod nas je država odumrla, t,j, umrla, skroz, naskroz, pa nastavi,
— kod nas je ‘došao’ komunizam. Ovo što vidite je kumumističko pravilo, radi koliko možeš, uzimaj koliko ti treba.
Začudih se, da li je moguće da je država koja je odumrla, uspjela ostvariti takav ekonomski razvoj i da je iz faze kapitalizma prešla u fazu komunizma. Primjetio je moj sagovornik moju dilemu pa mi se obrati,
— sigurno se pitate kako je naša država odumrla.
— Da, odgovorih mu.
— Naša država nije odumrla po principima marksističke teorije, nastavi moj sagovornik,
— t,j, da je u toj državi dostignut takav tehnološki nivo razvoja, odnosno da su proizvodne snage narasle do takvog nivoa, da proizvode materijalna dobra u izobilju i da je država sama po sebi odumrla, već su je usmrtili naši političari i vođe. Oni su, nastavi moj sagovornik,
— uzmali koliko im treba a radili su koliko im je bio ćeif. Oni su doprinijeli da naša država odumre.
— Da li je moguće, upitah ga,
— da ta poltička, državna i kapitalistička bagra, je svjesno radila na uvođenju komunizma u produkcione odnose u vašoj bivšoj državi.
— Ma ne, odgovori moj sagovornik,
— oni su to nesvjesno uradili, i to iz pohlepe, gramzivosti i egoizma, daj ti samo meni a ti umri od gladi. Naravno, tako su oni državu slabili, ustvari, oni su bili rak-rana našoj pokojnoj državi. Toliko su uzeli maha da su sve što je postajalo u toj našoj bivšoj državi, popasli. Država je odolijevala jedno vrijeme ovim napastima, ali apetiti njenih vođa i političara toliko su narasli, da su počeli otkidati dio po dio od te naše pokojne države. Naravno, država je toliko oboljela da nje mogla preživjeti. Umrla je.
Smrt države, t.j. dolazak komunizma, narod je dočekao sa radošću i veseljem a vladajuća oligarhija sa žalošću i negodovanjem. Možemo, nastavi moj sagovornik,
— proći gradom da se uvjerite u ovo što kažem.
— Može, složih se, da vidim i to kako život teče bez države.
Dođosmo do bulevara u gradu. Ogromna masa naroda je tu okupljena. Ispred okupljene mase bina sa govornicom. Narod nosi transparente na kojima piše;
proleteri svih zemalja ujedinite se,
živio proleterijat,
smrt kapitalizmu i dr.

Sa rasglasa udara pjesma;
Budi se istok i zapad
Budi se sjever i jug
Koraci tutnje u nama
Naprijed, uz druga je drug.
Za govornicu izađe mlađi čovjek i uzviknu,
—živio narod, dole kapitalisti i izrabljivači naroda, pa nastavi,
— drugarice i drugovi dočekasmo i ovaj trenutak, kad imamo šta jesti, nismo više gladni. Država koja je omogućavala svojoj vladajućoj eliti i kapitalistima da žive lagodno ne radeći ništa i izrabljujući nas sirotinju, je umrla. Ta vladajuća elita i kapitalisti su usmrtili državu. Oni su joj dohakali svojim marifetlucima ali time su i dohakali sami sebi. Šta će oni sad bez države. Nema više ni zakona, niti policije koja će štititi tu bagru, te parazite. Nema više ko štitii te mutikaše u njihovim lopovlucima i krimainalnim radnjama. Ne mogu više uzimati i grabiti iz načvi koliko im volja. Moraće i oni sa nama na ‘kazan’.
— Tako je, zaurla masa.
— Uglavnom, nastavi govornik,
— i naša djeca sad imaju šta jesti a i mi smo siti. Nama drugovi ne treba mnogo. Mi smo uz naše političare, uz naše vođe i mutikaše, vavijek bili gladni. Jad i bijeda su nas pratili od perioda kad smo iz socijalizma prešli u kapitalizam. Od kada je kod nas uvedena demokratija i kobajagi, vladavina prava, mi smo postali patenici. Vladajuća oligarhija je usvojila zakone i oformila jaku policiju da samo sebe zaštiti. Pravila iz zakona, ako su bila u našu korist, nisu važila. Policija je samo nas kažnjavala, ne za naše prekrašaje, već samo zato, da kobajagi, primjenjuje zakone. Vladajuća oligarhija je mogla raditi šta hoće, da krade državnu imovinu, da tlači sirotinju, da izigrava zakone i da se ponaša kao svaki kabadahija. Talovi u pokojnoj državin su bili na svim nivoima i na svim mjestima. Ti meni, ja tebi,
završi svoj govor ovaj mladi čovjek.
Moj sagovornik mi predloži da krenemo dalje u šetnju gradom. Dolazimo do glavne ulice i ugledasmo masu ljudi koja se kretala tom ulicom noseći transparente sa natpisima:
Državo, zašto si umrla,
Ne, ne, država nije mrtva,
Šta čemo mi bez države i
Državo draga ponovo oživi.
— Vidite, obrati se moj sagovornik meni,
— ovo su vođe i političari naše pokojne države. Oni protestuju zbog smrti države. Onaj napred što ide je bio naš glavni vođa.
Pogledah malo bolje glavnog vođu, glava mu obrijana na ćelavo, lice kao u pravog kriminalca a na njemu je skupocjeno odijelo. On u sav glas nariče i kukumače.
— Ljudi, braćo i sestre, ja ne mogu preživjeti bez države i bez policije. Ja, država i policija smo se dopunjavali u svim poslovima. Država mi je bila zaleđina, policija me štitila u mojim, korisnim radnjama. Pomogli su mi da napravim dvorac na mom imanju, da kupim kuću na moru, da sebi, ženi i sinu nabavim najskuplje džipove a švalerki da sagradim vikendicu. Kako ću ja to sve sad održavati bez države i bez policije.
Kukumakanje glavnogb vođe me iznervira pa u sav glas povikah,
… šta je bijedo jedna, izrode ljudski……
supruga me prodrma i ja se probudih.
— šta to vičeš u snu, upita me.
— Ama ništa, rekoh i i sjetih se razgovora, nekad davno , sa jednim čo’jekom.
Nikad više vjere, veli on, a opet nikad više nemorala i poganštine kod nas, ljudi. Pravo smo se narugali bogu. Stalno pričamo o radu a niko motiku ne uzima u ruke. Da nam je šta okrunjeno. Filozofiramo o svemu i svačemu, mlatimo praznu slamu. Uzdižemo u nebesa naše vođe, a oni nas u glavu, da izvineš.

Selimović Edhem Edo

Vaš komentar na članak: