Adem sazlija na razmeđu godina

Put me zadnjeg dana 2019. godine doveo u mjesto Lugovi u MZ Donja Lukavica, i to baš pred kuću vrijednog domaćina i izuzetnog sazlije Adema Dropića. Eto prilike da Adem i ja ispratimo staru i dočekamo Novu godinu, uz priče u kojima ćemo se sjetiti svih godina koje su prošle, naravno sve to uz saz i lijepu pjesmu.

Adem će uskoro napuniti 67 godina, obzirom na to kompetentan je da priča o starim vremenima i životu ili bolje reći životarenju u ta neka davna vremena dok je odrastao. Budući da je skoro 50 godina uz muziku, zna šta je veselje, jer je često svirao na slavljima koja su imala razne povode. Nekada davno počeo je da piše knjigu o svom životu, napisao je jedan dio, a onda su ga prijatelji odvratili od toga, kaje se što je prestao da je piše, danas bi to bila itekako zanimljiva i vrijedna knjiga prepuna slikovitih sjećanja. Ono što najviše pamti to su problemi oko vode u ovim krajevima, i priča mi kako je kao dječak silazio u neki bunar dubine 8 metara da bih zahvatio vode. Možda danas ta priča zvuči nevjerovatno, ali ondašnje prilike su bile takve, da se to moralo tako. Ta količina vode koju je mogao iz dubokog bunara iznijeti desetogdišnji dječak bila je jako mala, a put koji se prevaljivao do izvora ili bunara bio je po nekoliko kilometara. Teška vremena, složismo se.

Svoj radni vijek odradio je u Konjuhu, i sada u miru uz sazove koje pravi, i često svira provodi svoje penzionerske dane. Sada je kaže rahat, sada ima svega u izobilju, za razliku od nekih vremena dok je odrastao u jednoj kući na vrhu Bašigovaca. Najviše voli da ode gore gdje ima kuću koju je davno sagradio, da uz cvrkut ptica, provodi dane i da lagano svira, a to mu odmara dušu. Upitah ga, kako se nekada slavila Nova godina, a on reče da se za to nije ni znalo, nego vidjevši od komšijske djece kako za Božić idu od vrata do vrata kako bi dobili poneki orah, suhu šljivu ili jabuku, i ostala djeca prihvatiše taj običaj.

Možda je baš saz instrument koji može raspaliti plamen meraka u novogidišnjoj noći. Nekada se akšamlučilo uz saz, na sijelima u kućama šeperušama, u kafanama, jednu pomenu Adem, a to je čuvena kafana Lovac gdje se on zaljubio u saz gledajući slavnog Muhameda Borogovca. Zato saz u sebi nosi prizvuk mistike i davnih vremena koji dušu miluje sevdahom. Adem ponekad napiše neki tekst koji otpjeva uz svoj čarobni saz.

Ademu od srca želim da još dugo svira i pravi sazove, da u ovoj,sada već 2020. godini stvori nove pjesme. Neka nam je svima sretna i uspješna 2020. godina i neka se u njoj što više čuje pjesma odsvirana na sazu./Emir Nišić/