BiH po pitanju medijske pismenosti na dnu ljestvice
-Nizak nivo povjerenja građana u medije
”Medijska pismenost je sposobnost pristupa,analize i odašiljanja poruka posredstvom medija”.
Prema istraživanjima koje je objavio Open Society Institute 2018. Bosna i Hercegovina se nalazi na dnu ljestvice indeksa medijske pismenosti. Većina mladih danas svoje slobodno vrijeme troše na medije usmjerenim aktivnostima, ali ujedno pokazuju i nezainteresovanost na politička događanja. Veoma mali broj je onih koji su edukovani o političkim događanjima, ali i to znanje su prikupili najviše iz medija (TV, Internet).
O tome kakvo je stanje medijske pismenosti u BiH, te na koji način možemo unaprijediti nivo medijske pismenosti razgovarali smo sa Lejlom Turčilo, redovnom profesoricom Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu na odsjeku za komunikologiju.
”Većina dosadašnjih istraživanja (Bh. novinari 2018, Žiga et al 2017.) pokazuju nizak nivo povjerenja bosanskohercegovačkih građana u medije, što bi mogla biti naznaka njihovog intuitivnog prepoznavanja potrebe za medijskom pismenošću. U pogledu profesionalnosti medija građani imaju negativan stav, smatrajući kako mediji prenose netačne, nevažne i neprovjerene informacije, te koriste bombastične i senzacionalističke naslove, kako bi privukli pažnju publike, jer im je „važniji klik i pogled na vijest od strane publike, nego sadržaj vijesti i način na koji je plasiraju“.
Profesorica Turčilo naglašava da je važno ispravno shvatiti smisao medijske pismenosti jer kako kaže, građani često smatraju „kako su mladi medijski pismeniji od starijih, misleći pri tome isključivo na tehničke vještine korištenja medija. Građani kažu i kako je nivo medijske pismenosti u BiH općenito nizak i naši ljudi vjeruju da je sve što pročitaju baš tako kako piše. Mnogi, posebno mlađi građani, shvataju kako su nedovoljno educirani i nemaju dovoljno vještina da uspješno koriste medije za vlastito informisanje, ali i prezentiranje svojih ideja, stavova i onoga što rade u medijima. Stoga su iskazali spremnost za sudjelovanje u programima medijske pismenosti, smatrajući kako ona treba biti dio našeg formalnog obrazovanja, ali dok se to ne desi potrebni su nam kursevi i treninzi iz medijske pismenosti“- kaže profesorica Turčilo te dodaje da su medijska i informacijska pismenost često shvaćena kao sinonimi.
”Iako su građani, dijelom, prepoznali potrebu za smislenijim i strukturiranim, sistemskim razvojem medijske pismenosti u BiH, čini se da to nisu učinile i bosanskohercegovačke obrazovne vlasti, kao ni većina drugih aktera koja tek deklarativno zagovara medijsku pismenost i/ili je tek dijelom implementira. Prvi problem koji se u toj implementaciji javlja ogleda se u činjenici da su medijska i informacijska pismenost često shvaćeni kao sinonimi i, još češće, svedeni tek na digitalnu ili informatičku pismenost, pri čemu je ključan aspekt korištenje informacijsko-komunikacijskih tehnologija, dok je uglavnom zanemareno kreativno korištenje medija. U medijskoj regulativi medijska pismenost se ne spominje izrijekom, iako regulator (Regulatorna agencija za komunikacije) i samoregulator (Vijeće za štampu) rade na njenom promoviranju i podučavanju, no taj je rad više rezultat individualnog entuzijazma uposlenih u ovim tijelima, nego strateškog pristupa samih institucija. Većina policy dokumenata iz oblasti medija je razvijana copy-paste metodom evropskih dokumenata, pa je u bh. kontekstu medijska i informacijska pismenost spomenuta samo ako je transponirana iz njih. Medijska pismenost dio je odredjenih predmeta u osnovnim skolama, ali je vazno napomenuti da se razvija kao koncept koji je zastario i ne prati razvoj medija, pa se ucenici uce nekim vjestinama interakcije s medijima koje im ni na koji nacin kasnije ne mogu koristiti. U tom smislu najvaznije bi bilo poceti strateski razmisljati o uvodjenju medisjek pipsmenosti u formalno obrazovanje, a onda i razvijati obrazovne prgrame prilagodjene potrebama bh drustva i korisnika, kao i stalno raditi na promociji medijske pismenosti i podizanja svijesti gradjana o vaznosti kvalitetne interakcije s medijima.”
Danas se suočavamo i sa problemom velikog broja lažnih vijesti koje se šire u medijima, a najviše na internetu. Osim toga što informacija može biti lažna, ono što je veoma važno jeste da budemo svjesni da informacija može biti ”uokvirena” tako da same činjenice ne budu lažne, ali da su manipulativno predstavljene.
Mnogi korisnici medija informacije uzimaju zdravo za gotovo bez ikakve provjere.
Na pitanje kako se mi kao individue možemo boriti protiv širenja lažnih vijesti profesorica Turčilo poručuje:
”Ključna je riječ: provjera činjenica i provjera izvora. Najvažnije je biti svjestan da mediji nisu neutralni prenosioci informacija, nego institucije sa svojim specifičnim interesima i ciljevima. To, naravno, ne znači da nema medija koji ne djeluju profesionalno, pa je najvažnije prepoznati one koji rade odgovorno svoj posao. A to se može samo ako se ništa ne uzima zdravo za gotovo i ako smo kao građani svjesni šta su nam informacijske potrebe, šta želimo da znamo i iz kojih pouzdanih izvora to možemo dobiti. To je vještina koja se uči, nažalost nije intuitivna, i baš zato nam je medijska pismenost nužna.”
Iako je na dnu ljestvice, ono što je doprinijelo da medijska pismenost bude skoro važna kao i jezička jeste Internet./Edina Rizvić/