Generacije: Od učitelja do umjetnika

 

Mnogo je ovih dana bilo susreta različitih generacija iz različitih srednjih škola, pa tako i učitelja koji su svoje školovanje u Tuzli završili 1964.godine. Jedan od njih je i Hasan Mehinović.

Za tešanjskog učitelja Hasana Mehinovića odavno je poznato da voli slikarstvo i da ima puno uspjeha u toj umjetnosti.Njegova djela hvale poznati kritičari, kao što je bio urednik Radija BiH Vojislav Vujanović, a Ibrahim Kajan je napisao na tri strane veoma afirmativan tekst o Hasanovom slikarstvu.
Hasan je Učiteljsku školu u Tuzli završio prije 55 godina, pa je u dogovoru s kolegama stigao ponovo u grad soli da se podsjeti na lijepe dane svog odrastanja:

„Lijepo je vidjeti se s drugovima s kojim si četiri godine sjedio u istoj učionici, a poslije svako na svoju stranu.Uglavnom smo zakoračili s dnevnicima u ruci po seoskim školama, nastojali djeci prenijeti što više znanja i mislim da smo u tom uspjeli. Osim što sam radio u razrednoj nastavi, onim starijim sam povremeno predavao likovni odgoj, pošto je to,uz đake, moja druga ljubav.Imao sam mnogo uspjeha, a talenat sam pokazivao još prije polaska u školu kada sam olovkom na koricama knjiga ili na zidu pravio crteže i zato bio prekoren od roditelja“, prisjeća se Hasan Mehinović.

I tako dok sa svojim kolegama razgovara prisjećamo se brojnih njegovih izložbi slika u BiH i susjednoj Srbiji.Hasana hvali i Nikola Radovanović s kojim je za sticanja učiteljskog znanja sjedio u istom odjeljenju.

„Družina nam je bila za primjer, pomagali smo se i družili kad se ukaže prilika.Nije mi bilo teško doći iz Priboja da vidim staro društvo.Bila su to lijepa vremena kojih se uvijek rado sjetim“, kaže Radovanović.

Vojko Ristić je bio najraznovrsniji od svih, a kada je počeo raditi kao učitelj u Donjoj Dragunji upisao je vanredno zanat radio mehanićara, a nešto kasnije postao je i profesor sociologije na Građevinskoj školi u Tuzli.

„Ali, nije ni to sve, posljednjih godina bavim se opremanjem radionica za izradu nadgrobnih spomenika, taj posao mi u ovim godinama najviše odgovara.Često putujem, pronalazim nova tržišta i to mi pričinjava zadovojstvo“.

Saliha Džinalića-tešnjaka, nakon godina učiteljovanja, put je odveo u Njemačku, gdje mu i sada živi veći dio obitelji:

„Raduje me što je mojim putem krenula moja kći koja je u Minhenu otvorila privatno obdanišete i taj posao obavlja s velikom ljubavlju.Nisam je nagovarao na taj poziv, sama je odabrala, što me posebno raduje“, veli nam Džinalić.
U generaciji učitelja koji su Učitljsku školu završili 1964. godine uspješno je okončalo oko 100 učitelja, koji su dolazili iz raznih krajeva.Osim iz Tuzle, Živinica, Lukavca, Gračanice, Srebrenika i Banovića, Učiteljsku školu u Tuzli pohađali su budući prosvjetari još iz Orašja, Šekovića, pa i Srbije.

„Generacija kojoj pripadam dala je veliki doprinos podizanju obrazovnog nivoa građana u ono vrijeme, a ne treba zaboraviti da su uslovi rada bili veoma teški, da je ljude trebalo ubjeđivati da šalju djecu u školu, posebno djevojčice, jer je kod mnogih seoskih porodica bilo ustaljeno mišljenje da je toj populaciji dovoljno četiri razreda osnovne škole.Kao što su radili na obrazovanju djece, učitelji nisu zaboravljali ni sebe, pa su obrazovanjem uz rad mnogi završili više škole i fakultete“ kažu nam Hasan Mešanović i Šefik Konjić.

I tako riječ po riječ dođe vrijeme i za rastanak,ali i dogovor da se opet nađu prve subote juna 2020.godine./Š.G./