biblioteka

Dana 30.06.2016.godine, BKC Živinice raspisao je konkurs u „Glasu TK“ za prijem u radni odnos za poziciju Bibliotekar, 1 izvršilac, i Organizator kulturno zabavne djelatnosti, takođe, 1 izvršilac. Budući da na samom konkursu nije bilo naznačeno kada je zakazan intervju, radnici BKC bili su dužni o tome nas obavijestiti telefonski; što su i učinili. Iz BKC-a su nas zvali u petak u poslijepodnevnim časovima kako bi nas obavijestili da je intervju naredni ponedjeljak.

Budući da nisam bio pri telefonu u petak u poslijepodnevnim satima, pa samim tim ni u mogućnosti da odgovorim na telefonski poziv, za termin intervjua saznao sam isti dan, u ponedjeljak nakon što mi je nepoznat neko s nepoznatog broja poslao nepotpisan SMS s porukom: “Poštovani pozivali smo Vas više puta neuspješno danas na intervju koji će se održati u Teatar sali BKC-a u 15,00 sati.”

Otišao sam na intervju, iako su meni, mojim kolegama/icama i ostalim kandidatima, široj i užoj okolini Živinica rezultati bili unaprijed poznati. Za poziciju bibliotekar, osim mene, konkurisala su još dva magistra komparativne književnosti i bibliotekarstva, ali članovi komisije su odlučili na tu poziciju primiti nastavnicu bosanskog jezika, dakle kandidatkinju Amru Mujezinović, za koju smo svi unaprijed znali da će biti primljena, za koju je, takoreći, ta pozicija stranačkim intervencijama, kvakama i polugama bila unaprijed rezervisana.

Okupili smo se u 15:00 sati unutar BKC-a. Iz prostorije predviđene da se u njoj održi intervjuisanje kandidata redovno je izlazio meni nepoznat gospodin u šorcu iznad koljena i u papučama i prozivao svakog od nas obaška. Pitao sam kolegu ko je ovaj gospon koji šeće u šorcu BKC-om i klepeće papučama prozivajući nas; kolega je rekao da je pomenuti zapravo Samid Đulović, predsjednik komisije i da će on da nas ispituje. Pored predsjednika, članovi komisije bili su: Fahrija Hergić, direktorica BKC-a i Advija Čauševič, članica UO BKC-a Živinice.

Došao je red i na mene… Gospodin u papučama prozvao je mene i kolegicu Almiru da uđemo. Na samom ulasku pitao sam predsjednika komisije da li sam i ja trebao doći u šorcu, da to možda ne nalaže kodeks oblačenja BKC-a. Na šta mi je Samid Đulović odgovorio da to nije nimalo strateško pitanje s moje strane, jer on je predsjednik komisije, a da stvar bude još gora, on je i predsjednik Upravnog odbora BKC-a, te da sam ja zbog svog nestrateškog pitanja ispao samo naivan dobivši na samom startu veliki minus koji će me, vjerovatno, koštati zapošljavanja. Kako bi se usput i opravdao zbog neprilične garderobe na sebi, predsjednik komisije počeo je objašnjavati kako se, zapravo, zatekao u šorcu i papučama jer nije stigao da se presvuče kako ne bi zakasnio na intervju, te da ja i ostali kandidati trebamo biti njemu zahvalni što je on uopšte na intervju došao, jer je došao zbog nas, a ne zbog sebe. Gospodinu Đuloviću sam rekao da, što se tiče mene, i nije morao dolaziti, a kolegica Almira je dodala da mi već unaprijed znamo koji će kandidati biti primljeni i da sve ovo nalikuje na lakrdiju. Na što joj je jedna članica komisije odbrusila: “Ako znate ko će biti primljen, zašto ste onda uopšte došli?” Kolegica je rekla da je naše pravo da pristupimo intervjuu, da je riječ o javnoj ustanovi koja se tiče svih građana. Potom je predsjednik komisije Samid Đulović, kao kakav stari učitelj, rekao da izvadimo po list papira, te da počnemo zapisivati pitanja. Negodovali smo kazavši da nigdje nije bilo naznačeno, niti smo na bilo koji način bili obavješteni da će se intervju sastojati i iz pismenog dijela ispita. Nakon duže rasprave, predsjednik komisije je rekao da se intervju ne sastoji iz pismenog dijela ispita, nego da ćemo mi taj papir samo koristiti kao koncept na koji ćemo zapisati pitanja i kojim ćemo se služiti tokom razgovora. Ali nije tako bilo. Samid Đ. nam je izdiktirao pitanja i potom rekao da na njih pismeno odgovorimo, te da se ispod potpišemo i taj papir, koji je bio koncept, a najednom to prestao biti, predamo uvaženoj komisiji… Tako se predsjednik komisije koristio jeftinim trikovima ne bi li nas natjerao da na papir ispišemo odgovore na osnovu kojih će komisija izabrati najboljeg, najstručnijeg, najsposobnijeg kandidata…

Pitanja koje je predsjednik Samid Đulović izdiktirao samo su potvrdila nestručnost i nekompetentnost članova komisije, potvrdila su da članovi komisije nemaju nikakvo ni formalno ni neformalno obrazovanje iz oblasti bibliotekarstva. Pitanja koja su postavljena bibliotekarima bila su: ko je osnivač BKC-a Živinice? Zatim: šta je sve regulisano članom 6 akta o osnivanju BKC-a, te: šta predstavlja bibliotečko-informatičku građu? Na osnovu ovih pitanja komisija je odlučila procijeniti koji kandidat/kinja zavređuje raditi u biblioteci BKC Živinice. Jedino posljednje pitanje ticalo se struke, samog bibliotekarstva, a na njega je bilo nemoguće odgovorirti jer je lišeno smisla. Kada smo uvaženim članovima komisije sugerisali da termin “bibliotečko-informatička građa” ne postoji ni u teoriji ni u praksi, da je sam po sebi besmislica, te da je prisutan termin “bibliotečko-informacijska građa”, ali ne i “bibliotečko-informatička”, da u biblioteci postoji, ili treba da postoji, informatička oprema, a da građa može biti bibliotečka, bibliotečko-informacijska, knjižna, audio-vizuelna… a nikako informatička… predsjednik komisije, Samid Đulović, dostojanstveno je rekao da je taj termin njegova lična konstrukcija, pa smo mi kao kandidati dužni odgovoriti na ono što nas on pita, jer on je taj koji postavlja pitanja. Tako da smo mi kao diplomirani bibliotekari bili primorani znati ono što je on, kao predsjednik komisije, umislio da taj “termin” znači.

Nakon što smo završili testiranje, članovi komisije su nam postavljali pitanja tipa: na koji način bismo mi unaprijedili rad biblioteke. Dok je kolegica Almira Kamenjaković odgovarala na postavljeno pitanje, predsjednik komisije se obratio meni i postavio slično pitanje, tako da smo kolegica i ja u jednom trenutku govorili uporedo, jer Samid Đulović očito ima sposobnosti da uporedo sluša i boduje više kandidata. Govorili smo uglas, i činilo se kao da smo se svi slučajno susreli na nekoj tržnici. Samid Đulović nas od samog početka nije persirao, što je samo doprinosilo takvoj neformalnoj, razbarušenoj, pijačarskoj atmosferi. Doduše, gospon Đulović nam je odmah rekao da je on ovaj intervju zamislio kao intimniji razgovor, te da nas stoga neće ni persirati, pa je red da i mi njega oslovljavamo sa “ti”. Samid Đulović je nastojao da s njim budemo intimni iako se prvi put susrećemo, iako smo unutar JU BKC, iako je on na službenoj dužnosti, iako smo mi na službenom razgovoru za posao…

Nakon par dana stigli su nam rezultati koje smo unaprijed znali. Na mjesto bibliotekara pored tri magistra bibliotekarstva i književnosti primljena je nastavnica bosanskog jezika. Nakon, kako reče Samid Đulović – “intimnijeg razgovora” sa kandidatima komisija je tako odlučila, odlučila je primiti kandidatkinju čiji studij sa bibliotekarstvom nema nikakve dodirne tačke. Čestitam g. Amri Mujezinović, izabranoj kandidatkinji. Pobjedu je zaslužila, jer ona, očito, ne samo da zna svu postojeću terminologiju iz oblasti bibliotekarstva, nego je u stanju da definiše i svježe skovane termine g. Samida Đulovića, stoga je molim da kao buduća bibliotekarka BKC Živinice u što skorije vrijeme nama, dipl. bibliotekarima organizuje predavanje o tome šta je to “bibliotečko-informatička građa” i šta je predstavlja…

Pored ovoga, na poziciju ‘Organizator kulturno zabavne djelatnosti’ izabrana je g. učiteljica Amira Ahmetović. Budući da se izabranica i za ovu poziciju, zahvaljujući stranačkim intervencijama, dogovorima, previranjima unaprijed znala, ova odluka istoimene komisije BKC-a takođe je svima unaprijed bila bajata. Na ovu poziciju pored pomenute učiteljice konkurisao je i akademski glumac, Elmir Krivalić iz Živinica. On je rekao da ga članovi komisije na intervjuu nisu pitali ništa vezano za posao koji bi obavljao, te da se o ovom stranačkom plijenjenju radnih pozicija takođe sam unaprijed informisao:

“Kada sam razgovarao sa direktoricom i molio je da prilikom zapošljavanja radi po zakonu, ona mi je rekla da se već zna koga će Upravni odbor izabrati i da mi je bolje da se počnem baviti politikom i da to tražim od političkih šefova.

Onda sam od načelnika tražio da se Konkurs provodi po zakonu, a on mi je odgovorio da o tome odlučuje SDP… a direktorica mi je naknadno rekla da je načelnik iz SDA od nje insistirao da na mjesto Bibliotekara bude primljena Amra Razić-Mujezinović, dok će se za mjesto organizatora kulturnih djelatnosti pitati SDP… koji je odlučio da na mjesto Organizatora kulturno zabavnih djelatnosti dođe učiteljica Amira Ahmetović, rodica predsjednice SDP-a Živinice Amile Hodžić… dakle stranački su podijelili radna mjesta ne osvrćući se kakve će to ostaviti posljedice na kuću kulture u Živinicama.. Ja sam o svemu tome, kao i konkursnoj proceduri obavijestio Upravu za inspekcijske poslove i naravno advokata koji će se baviti ovom nezakonitom radnjom…”

Mi, neizabrani/izigrani kandidati već smo uložili žalbe, kako nalaže i sama procedura – “pouka o pravnom lijeku”. Uložili smo žalbe Upravnom odboru BKC-a Živinice čiji je predsjednik, pogodite ko? Isti onaj ko je bio i predsjednik komisije za bodovanje i odabir kandidata – g. Samid Đulović, terminološki tvorac u šorcu i papučama. Šta mislite šta će sveprožimajući kadija odlučiti? Da li će uvažiti naše žalbe i poništiti odluke koje je na čelu s njim donijela komisija za odabir kandidata?

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje ali ne nužno i stavove portala

/Mašo Mehmedović/ (vijesti.ba)

Vaš komentar na članak: