Savremena drama AGNUS DEI -produkcija Kazalište Virovitica, redatelj, scenograf i izbor glazbe Igor Golub,
dramaturginja Dora Golub, kostimografkinja Vanda Grba, oblikovatelj svjetla Damir Gvojić, oblikovatelj tona Mario Nađ.
Igraju:Draško Zidar, Mladen Kovačić, Vlasta Golub, Monika Mihajlović, Goran Koši, Tomislav Pintarić , Martina Žagar i Igor Golub.

„Ako ne mogu ganuti bogove, zazvat ću pakao.“
Vergilije, Eneida

Za vrijeme jedne od proba predstave Agnus Dei, u kafić Kazališta Virovitica ušla je žena – nepoznata, anonimna – i zatražila čašu vode jer joj je pozlilo. Kratkotrajna slabost bila je fizička, ali uzrok je bio drugačijeg podrijetla. „Kažu mi da se ne sekiram, a ja ne mogu da se ne sekiram“, rekla nam je misleći pritom na situaciju vlastite nezaposlenosti i nezaposlenosti svoje djece.

Već u tom trenutku činilo mi se kako se ta mala epizoda savršeno uklapa u kontekst predstave na kojoj smo radili. Inspiraciju za tekstualni predložak i izvedbeni koncept Agnus Dei glumac i redatelj predstave Igor Golub pronašao je u glazbi gothic americane i srodnih žanrova američke alternativne rock scene. Glavna tematska čvorišta te specifične mitologije, koja mnogo duguje i poetici vestern filma, jesu upravo ljubav, vjera i smrt, a njezini (anti)heroji redovito su gubitnici s društvenog dna, buntovnici, marginalci, alkoholičari, pripadnici radničke klase, ukratko – ljudi koje život nije mazio. Snažan utjecaj, štoviše, opsesija ovim motivima te atmosferom i tragičkim potencijalom upisanom u svaku od pjesama koje su poslužile kao glavni izvor inspiracije, udružena sa sviješću o aktualnoj socijalnoj krizi, oblikovala je autorsku poetiku Igora Goluba.

Odabrani glazbeni brojevi iz korpusa upravo spomenute gothic americane glavni su konstitutivni element ove tragedije o suvremenom „jaganjcu Božjem“; slijedeći logiku filmske, videospotovske dramaturgije, Agnus Dei zamišljen je kao niz prizora koje glazba i svjetlosni efekti razdvajaju kroz postupak kratkih rezova da bi ispričali vrlo jednostavnu priču o raspadu jedne obitelji i tzv. everymana u njezinom središtu. Čitava predstava oživotvorenje je unutarnjeg svijeta glavnog lika Ezekiela, nimalo slučajno nazvanog po biblijskom proroku čije ime u prijevodu znači Bog jača, te osim prikaza njegove intimne drame započete smrću bolesne supruge i otkazom na poslu, donosi i čitavu plejadu likova iz različitih društvenih slojeva. Riječ je o gotovo manifestnom iskazu poetike autora koji mjestimično podsjeća na neku vrstu gotskog recitala; crno-crvena scenografija pomalo priziva Lyncha te u suglasju s glazbom i svjetlosnim efektima pripomaže u stvaranju nadrealne atmosfere. U Agnus Dei mnogo se govori; njegov tekst vrvi citatima čiji se izvori protežu od internetskih foruma pa do Sabata i Cavea, pobunjeničkih monologa, kao i mnogobrojnih parafraza jezika laži kakvom je Ezekiel, u jednoj sceni nakratko i posjednut u publiku kao punopravni i inače sasvim nevidljivi član mase, bombardiran putem medija i u svim institucijama koje bi se trebale brinuti za njegovu dobrobit. Biznismen, bankarica, političari, nadriljekar neki su od likova – predstavnika društvenih struktura u koje je suvremeni čovjek izgubio povjerenje. Pritom se Agnus Dei sastoji od jednostavnih slika i misli i preuzeo je iskrenost i naivnost svojih glazbenih i filmskih uzora; u ovoj predstavi nema ironije. Združivši rokerski svjetonazor i tragično poimanje svijeta i društva kao stasisa koji, kao monstruozni perpetuum mobile, melje svoju djecu, Igor Golub u ovoj je predstavi zaokupljen trenutno sasvim arhaičnim etičkim postulatom o „dobrom i poštenom čovjeku“ iz nekog prošlog vremena i njegovim zaboravljenim idealima. Premda su aluzije na aktualno, itekako hrvatsko (unatoč autorskoj posveti čitavom jednom ogranku unutar američke alternativne kulture) društveno stanje i više nego vidljive, predstava svjesno ostaje izmještena u fantastičan, neodređen prostor, dajući tako maha zaokretu u priču koja je poetična, univerzalna i mitska.
Naposljetku, sve počinje i završava već spomenutim trima ključnim simbolima, preuzetim iz naslova kompilacijskog albuma Johnnyja Casha: ljubav, Bog i smrt/ubojstvo. Čežnja za (mrtvom) ženom i odanost prema vlastitoj obitelji, osobni odnos s Bogom koji kažnjava nedaćama i (možda) obećava iskupljenje te smrt kao pobjednička nadnaravna sila koja vreba iza svega predstavljenog, tematski su sklopovi što čine okosnicu predstave. Ezekielovi zamišljeni susreti s utvarama supruge i nerođene kćeri, samoubilačko priznanje jednog nasilnika iz krčme, ubojstvo žene iz strasti te ritualni posjeti grobu trenuci su najvećeg emocionalnog intenziteta koji ukazuju na činjenicu da je upravo osobna i kolektivna trauma izazvana smrću ono što vapi za katarzom u priči o Ezekielu.

Konačno, njezin finalni zaključak propovijed je apokaliptične vizije iz Proroka koja sve ove žrtve svakodnevice, sasvim u skladu s poroznom i neodredivom granicom između svijeta živih i mrtvih s kojom se ovdje susrećemo od prve do posljednje scene onoga što gledamo, ujedinjuje u zajedničkom iskustvu patnje u „vojsku vrlo, vrlo veliku“ – no ipak, vojsku od kostiju, vojsku ponovno sastavljenih leševa. Da se vratimo na prijašnje usporedbe: ako je Agnus Dei svakodnevicu podigao do nadrealnosti sna, unutar njegovog kazališnog okvira stvarnost postaje noćna mora. I to ona iz koje se ne budimo

Život je čudo po narudžbi Ivice Vidovića

“Život je čudo” je tekst pisan po narudžbi velikana glumišta i osnivača Teatra Rugantino Ivice Vidovićakoji je poželio vratiti se najrizičnijoj scenskoj formi, monodrami, i to s materijalom koji će zrcaliti ponešto od njegova iskustva i osobnosti. Upravo stoga tekst je ambijentiran u predjele koji su ga možda i presudno odredili te začinjen epizodama iz njegova života.

Predstavu Život je čudo, u kojoj je Ivičino mjesto hrabro preuzeo Siniša Popović i majstorski izgradio likFabijana, Teatar Rugantino posvećuje svom utemeljitelju, glumcu koji je dugi niz desetljeća u kazalištu, na filmu i televiziji stvarao nezaboravne uloge.

Predstava govori o umijeću radovanja životu. Njezin junak samo je na prvi pogled sit svega, on je zapravo gladan, on hoće još, njegov je apetit neutaživ, on želi i dalje svjedočiti čudu života.

Pred početak predstave, publika je prisustvovala otvaranju izložbe posvećene velikanu glumišta Ivici Vidoviću, a ujedno je promovisana i monografija TRAJANJE UPRKOS SVEMU I TEATAR KABARE TUZLA, autora Srđana Vukadinovića i Vojislava Vujanovića.

Komedija “Život je čudo” Produkcija:TEATAR RUGANTINO

Tekst:Ivica Ivanišević
Glumi:Siniša Popović
Režija:Gordana Gadžić
Glazba:Darko Rundek
Scenografija:Miljenko Sekulić
Kostimografija:Elvira Ulip
Šminka:Marija Bingula
Dizajn svjetla:Saša Mondecar
Fotografije:Vladimira Spindler
Grafički dizajn:Sanja Boljević
Video:Vid Begić
Tehničko vodstvo:Davor Popović
Marketing i prodaja:Katarina Subašić
Izvršna producentica:Gordana Gadžić
Produkcija:TEATAR RUGANTINO

Večeras Jugoart iz Beograda sa predstavom Ko je ovdje idiot?

Posljednjeg, devetog festivalskog dana XIII TKT Festa, publici će se predstaviti Teatar JUGOART iz Beograda sa predstavom “Ko je ovde idiot”.

Tekst ruske spisateljice Muze Pavlove “Idiot” su adaptirali, režirali i igraju Srđan Ivanović i Milan Kalinić.

Ulaznice za predstavu “Ko je ovde idiot” su zbog velikog interesovanja publike rasprodate sedam dana prije gostovanja. S toga obavještavamo sve one koji su izvršili rezervacije ulaznica, da iste moraju preuzeti najkasnije pola sata prije početka predstave./Press TKT Fest/

Informacije na 035/264-733

Vaš komentar na članak: