medju

Petog dana 12. TKT Festa – Dani akademskog teatra 2014, u dva termina (17:00 i 19:30) izvedena je predstava “Međuigra od 0 – 24” autora, reditelja i glumca Zijaha Sokolovića.

Dva termina su bila premalo da prime svu zainteresovanu publiku koja je oduševljeno dočekala i ispratila dvosatno izvođenje “Međuigre…” i jedinstvenog Zijaha Sokolovića.

Predstava u kojoj Sokolović kroz sve crtice iz života, odnosno sve međuigre života, kojih u svakodnevnom življenju nismo ni svjesni, vodi publiku do najsitnijih detalja svakodnevnog bitisanja.

Večeras (utorak 01. april 2014) na sceni Teatra Kabare Tuzla biće izvedena predstava “Ispad” “Kazališta Virovitica”.

Predstava: “ISPAD”, autor: Luz Hubner, režija: Damir Madžarić,
Produkcija: „Kazalište Virovitica,
igraju: Aleksandra Demše i Goran Koši

Predstava “Ispad” bit će izvedena i sutra (srijeda 02. april) u 12 sati za studente i učenike srednjih škola./Prerss TKT Festa/

TEATAR MALIH STVARI

Teatar «Malih stvari» Zijaha Sokolovića čiji je tematski sloj imenovao terminom «Međuigra od 0 – 24», jeste svojevrsna vivisekcija dana, onog njegovog sloja u koji čovjek ne ulaže svoju svijest tokom njegovog proživljavanja, ili, ga skriva od očiju drugih. Mogli bismo njegov teatar identificirati u drugom formulacijom: to je « hronika dana», ogledalo u kojem se ogledamo kao u kaleidoskopu, i prepoznajemo se kao da se prvi put susrećemo sa sobom, vidimo se u onom sloju životnih ovještalosti kojima ispunjavamo taj dan, vidimo se kao u konkavnom ogledalu. I smijemo se. Smijemo se svome trivijalnom opredmećenju, onom svome dijelu koji se odvija između «krupnih» stvari, za koje vjerujemo da su te «krupne» stvari pravo lice naših trajanja u vremenu, dok «međuigre» prepuštamo vremenu da ga nosi sa sobom kao nepotreban talog, da bismo opet, sljedećeg dana, činili to isto i tako u beskraj. Te trenutke zaustavlja Zijah Sokolović u njihovom protoku, razvija ih u sekvence ili u motive, slaže ih u hronološki red, bez dramaturške parabole, održavajući ih u istoj ravni, ravni priče u koju su, nekad, smiještani trenuci onih zbiljnih stvari kojima su naši preci pridavali specifično važenje za naše održanje. Zijah Sokolović je otklonio taj sloj životnih važenja, spustio svoju stvaralačku sondu za sloj ili dva dublje u našu zbilju i tamo, zapravo pronalazio ona značenja u kojima se zrcalilo ono istinski zbiljno kroz čije se paučinaste niti provlačimo i – trajemo.

Teatar Zijaha Sokolovića spada u komički teatar. On se može ugraditi i u Aristotelovu shemu, da komedija govori o niskim stvarima. Pa ipak, postoji i izvjesna razlikovna distinkcija: Aristotelove «niske stvari» su one stvari koje stoje u opreci sa «visokim stvarima», stvarima u kojima čovjek pokazuje svoju dostojnost u sušeljenju sa preprekama koje mora savladati da bi osmislio svoje trajanja. «Male stvari» Zijaha Sokolovića ne posjeduju takav svoj korelat, one su slobodne, vezane, vrlo često, za naš vegetativni životni sustav. I to je sfera pune čovjekove slobode i, možda, komična kadenca i nastaje tamo gdje se čovjek sučeljava sa svojom apsolutnom slobodom, ničim nepatvorenom.

U traganju za tom apsolutnom čovjekovom slobodom, Zijah Sokolović je morao spustiti svoju sondu i u onaj sloj proživljenja dana, koji skrivamo od javnosti, zadržavajući ga za sebe, kao za neprikosnoveno intimno pravo, kao da ono i ne pripada životu. To je opredmećenje svoje slobode u porodičnoj ložnici, kao da se skriva iza sedam Semiramidinih velova. I – morao je u svoj vokabular smjestiti i one lekseme koje, obično, zovemo lascivnim, ili, još dublje, nepristojnim. Zijah Sokolović ih izvodi na čistinu autentičnog života, koristi se njima kao i sa svim drugim leksemima, skida s njih zmijski svlak skarednosti i one  počinju sijati i svojim foničkim sustavom i svojom smisaonom puninom sa jasnom poantom komičnog.

Pa ipak, ako postavimo pitanje o tome što je, u stvari, u «pripovijedanju» Zijaha Sokolovića komično, odjednom ćemo se naći na besputici. Da li je komično u teatru Zijaha Sokolovića u sadržaju njegovih pripovijednih dionica, koje on strogo kontrolira i satom, ili u nečemu drugom. Opit može biti izuzetno jednostavan: kada bi neko drugi pokušao da nam govori o onome o čemu govori Zijah Sokolović, da li bi sve to bilo podjednako smiješno kao i kod Zijaha Sokolovića? Sigurno je da bi takva «priča» izazvala čak i odiozu, naš unutarnji otpor. Znači li to da se komično ne nalazi u sadržaju motiva, već u – interpretaciji Zijaha Sokolovića. I shvatićemo: komično se nalazi u jeziku Zijaha Sokolovića!

Jezik Zijaha Sokolovića ničim nije kodifikovan. I tek kad ga Zijah Sokolović podredi svojoj stvaralačkoj magiji, kada ga on, svojom ingenioznošću, svede u određeni sustav, samo, jedino njemu dostupan, kada formulira svoju rečenicu bitno drugačije od zvaničnih kodifikacija, posebno u onim trenucima kada je on izgovori dopola i ostavi je otvorenom, prekinutom ali sa intuitivnim doslućivanjem da je njena znakovna mjera sasvim dovoljna, da se u tim prekidima kondenzira značenjska vrijednost i, kada bi je izgovorio do kraja, ona bi poprimila deskriptivne valere, postala opisna, dekorativna. Do prekida Zijah Sokolović je dao dovljo izvorne energije koja njegovu rečenicu dovodi do njenog značenjskog ushîta svakom gledatelju dovoljno dostupnih da je razumije. Slijedi, potom, novi postupak – da bi njegova rečenica stekla referencu umjetničke punine, on je boji valerima svojih glasovnih modulacija uvodi u osobeni ritam izgovora, u zaošijanost koja se uzdiže do istinske zažarenosti ili ga spušta do zamuklosti i stvori polje praznine u koju, potom, smješta svoj osmjeh, katkada vrlo diskretan, ali ponekad i istinski otvoren, pa rukama prekrije lice, ili izvede neku drugu kretnju, čak i poskoči iz stolice u koju je smješten, jedini rekvizit koji, uz mikrofon, koristi u svojoj teatarskoj simfoniji – i tada se dogodi  prasak komičnog koje se otjelotvoruje u gledalištu. Ostaje spoznaja: komično je u jeziku, koji je apsolutno vlasništvo stvaralačkog genija Zijaha Sokolovića, njegovih modulacija i premodulacije u koje zbija sadržaje svojih motiva i kada se ti sadržaji rasprsnu pod presijom jezičkih formulacije, eksplozija smijeha započinje, koja ga nikad ne izdaje, ma gdje manifestirao svoj teatar «Malih stvari» koje je sveo u formulaciju « Međuigra od 0 -24».

Ima u leksemu «međuigre» i izvjesne kozerske igre, u kojoj nas Zijah Sokolović malo žacne, da svoj smijeh obogati i blagim ironijskim uklonom./Tuzla, 1, 4. 2014.godine Vojislav Vujanović/

ISPAD-BEZ ŠIREG RAZMAHA

Pisana nepretenciozno, drama Lutza Hübnera «Ispad» nije davala dovoljno mogućnosti ni  glumcima da  se razmašu u svojim  stvaralačkim htijenjima prilikom  njene scenske realizacije.  Sve se odvijalo u ravnim linijama, bez istinskog sukoba i bez punijeg naznačenja kontekstualnih vrijednosti za osmišljenje unutarnjih značenja.

Storija je zasnovana na sukobu nastavnika i učenika, sukobu, u biti bizarnog, mada tako čestom u suvremenom obrazovnom sustavu i kod nas, a i u svijetu. Učenik završnog razreda svoga školskog obrazovanja traži od nastavnika geografije trojku da bi sa uspjehom završio svoj obrazovni krug i, kada nastavnik odbije zahtjev, učenik, po prirodi agresivan i opsjednut boksom, udari je. Nastavnica, pak, prebačena iz prethodne škole u novu školu, utonula je u svoje depresivno stanje i iz straha za svoj ugled, već donekle poljuljan samim premještajem, odustaje od tužbe, čak, osjeti se ponukanom da pomogne učeniku da savlada gradivo i da dobije prolaznu ocjenu. Učenik taj njen gest pogrešno protumači i počne prema njoj iskazivati erotske pobude. U tom «sukobu interesa» odvija se dalji tok radnje u koju se počinju uplitati i drugi akteri, učenikov otac, grub prema sinu pa svoj bijes iskaljuje i na učiteljicu. Pa i djevojka učenikova šalje učiteljici neuljudno pismo zbog koga je učenik premlati. Učiteljicu je tumačila Aleksandra Demše, a učenika Goran Koši.

Likovi su tipizirani. Istina, lik Aleksandre Demše posjeduje izvjesni svoj scenski razvoj. Na početku, ona stoji pred publikom, i iz unutarnje depresije počinje neku vrstu ispovijesti o svojoj zlehudosti, da bi, nakon učenikova udarca, ta stanje pogruženost biva uvećano i u njoj se javlja dilema da li da prijavi učenika ili da mu oprosti. A kada se odluči da mu pomogne umjesto da ga optuži njeno lice blagih crta u koje se useljavaju početni akordi skrušenosti, pomalo očvršćuje i poprima odlučniji karakter. Kasnije, pri kraju radnje, kao da se počinje priklanjati i učenikovim erotskim intencijama.

Na drugoj strani, junak Gorana Košija se jedva primijetno pomakao iz svog početnog stanja iskazivanja agresije kroz boksersku igru rukama, čijim potencijama ih prevodi iz znaka u kliše i trivijalizaciju. Doduše, pri kraju predstave i on doživljuje izvjesnu i emotivnu i mentalnu preobrazbu.

Aleksandra Demše je igrala stišanim tonom, prožetim ispovijednom intonacijom. Bilo je u toj stišanosti i ispovijednosti određene spontanosti i blage mekote, onih, dakle, elemenata u čije se unutarnje duhovno stanje moglo vjerovati. Pogotovo u njeno osjećanje izgubljenosti i nesnalaženja u realnom svijetu. U ta njena emotivna stanja ugrađivala je cijelo svoje biće, od svoje fizičke stature do ljupkosti lica i izražajnih očiju i sigurno je, kada bi bila u situaciju da sve te svoje kvalitete ponudi nekom punijem scenskom liku da bi gkedatelji imali prilike vidjeti jednu snažnu heroinu romantičnih opredjeljenja. Goran Koši je glumac zadatka i njegov repertoar je gotovo neiscrpan. On posjeduje živu motoriku, njegovo je kretanje scenom impulzivno i energično i kakav god bi se scenski zadatak postavio pred njega, on bi ga ostvario u granicama izrazite korektnosti. Nažalost, u ovoj predstavi stvaralačke snage i jednog i drugog aktera ostale su u nagovještaju./Vojislav Vujanović/

Na slici: Aleksandra i Goran u predstavi Ispad

Vaš komentar na članak: