Danas je na repertoaru matine za djecu u 13 bila predstava “Hoću da se igram” produkcija Teatar Kabare Tuzla, u režija: Sanela Babić i Emina Goletić, a već večeras nastupaju Beograđani.U 19,30 sati U.K. Vuk Karadžić i Yugoart Beograd- koprodukcija sa predstavom “Glumac, kaži nešto smešno” Irfan Mensur.

Predstava za djecu “Hoću da se igram” satkana je od niza situacija koje proizilaze iz dječje književnosti i poezije. Namjenjena je djeci predškolskog i školskog uzrasta do 10 godina. U predstavi su zastupljene prepoznatljive igrice koje su vezane za razvoj djece, kako psihofizičkih sposobnosti, tako i one koje njeguju duh, maštu, etiku i estetiku djeteta.

Magični svijet pozorišta nudi mogućnost zajedničke spoznaje moralnih vrijednosti, koje su neophodne za zdravo odrastanje.Uz poeziju, pitalice, zagonetke, igrice i niz drugih interaktivnih trenutaka, djeca i glumci lakše pronalaze stazu sreće koja putevima beskraja vodi do školskog praga.Predstava poziva sve mališane da nikada ne pristanu da svijet mašte i igre bude ostavljen u neki daleki kutak zaboravljenog djetinjstva.

U predstavi igraju: Sanela Babić, Emina Goletić, Adnan Mujkić, Edin Suljetović i Emir Ibrahimović. Dramatizaciju potpisuje Vlado Kerošević, a režiju Emina Goletić i Sanela Babić. Muziku za predstavu Dragan Divjak, aranžman Benko Marjanović, fotografija Robert Andrejaš.

GLUMAC, KAŽI NEŠTO SMEŠNO

Tekst, čiju je dramatizaciju uradio Irfan Mensur, u epicentar postavlja život u i oko teatra, a zapravo ispituje koliko je lako pomiješati popularnost sa iskrenim divljenjem auditorijuma.

“Kakav je to glumac koji ne zna da kaže ništa smiješno? Da li uspeh zna da boli? Ko je taj mali glumac, bez velikog sjaja, koji cio život jedva kraj s krajem spaja”, pitanja su iz predstave koja na duhovit način otkrivaju muke pozorišnog zanata.

To je obračun malog glumca s velikim pozorištem ili, možda, obratno – obračun velikog glumca s malim pozorištem. Priča o sjaju i bijedi teatra ukazuje na probleme koji muče ljude koji se bave šoubiznisom. Ipak, u fokusu je stalna potreba modernog čoveka da za sva svoja djela dobija potvrde od drugih i da bude uspešan.

Četvrte večeri Dana akademskog teatra 2016. u Tuzli nastupio glumac Damir Poljičak monodramom „ Izložak br. 49 „ autora Nicka Hornby-a u vlastitoj režiji i produkciji Teatra EXIT iz Zagreba

O ČEMU GOVORIMO KADA GOVORIMO O UMJETNOSTI

Nick Hornby : „ Izložak br. 49. „ Režija : Damir Poljičak Igra : Damir Poljičak Produkcija : Teatar EXIT Zagreb Hrvatska

Nick Hornby dosta je poznato ime u literaturi ali i u filmskoj umjetnosti – taj engleski romanopisac, pripovjedač, esejist i lirik, rodjen 1957. godine punoga imena Nicholas John „ Nick „ Hornby autor je brojnih filmskih scenarija a i njegova prozna djela višekratno su ekranizirana : recimo Hi – Fi, Sve zbog jednog dječaka, Nogometna groznica. Glumac Damir Poljičak, u produkciji zagrebačkog EXIT teatra posegnuo je za njegovom pripovijesti „ Isus od bradavica“, u originalu „ Nipple Jesus“ iz 2000.-te godine, šarmantnom i nimalo bezazlenom storijom o doživljaju umjetnosti ali i osjećanju vjere kod glavnog junaka priče.

On je, u najkraćem, bivši zaštitar u nekom noćnom disco – klubu, kome je jedina dobra večer ona kada se ništa loše ne dogodi. No, nakon jednog incidenta, mijenja posao i zapošljava se u muzeju, odnosno umjetničkoj galeriji, postaje „ čuvar umjetnosti i umjetnina.“ On, koji nikada nije bio u doticaju sa likovnom pa ni bilo kojom drugom umjetnosti, osim kada je kao dječarac, zajedno sa svojim vršnjacima, na nekoj ekskurziji krao kamenčiće iz rimkog mozaika na nekoj arheološkoj iskopini, odjednom se vidi u ulozi nekoga tko treba brinuti o likovnom djelu. I tu dolazi u doticaj sa nekom čudnom slikom, izdvojenom u poebnom prostoru – to je kontroverzni „ Izložak br. 49 „, slika koja izdaleka predstavlja Isusa Krista, no kada se gledatelj približi uvidja da je sastavljena od sitnih malih kvadratića isječenih iz porno – magazina na kojima su ženske sise i shvaća da je taj lik Isusa, poput mozaika, sastavljen upravo od tih bradavica na poljepljenim izrezanim fotkama.

Prvotnu odvratnost i gadjenje prema tom postupku, tokom vremena i pažljivijeg gledanja i razmišljanja zamijeniće neka vrsta divljenja i čak zaljubljenosti u tu sliku, on postaje njen gorljivi branitelj i zagovaratelj. I tu stupa na scenu umješnost i vispreni humor Hornby-a, ali i glumačka vještina i dar Damira Poljičaka, ta transformacija njegova lika i igranje uloga drugih protagonista, posjetitelja izložbe, ono je što kazališnoj inscenaciji ove duhovite pripovjetke daje smisao i pozorišni legitimitet. Hornby je, nedvojbeno, iskusan pisac s okom da zapazi detalj i talentom da zaokruži cjelinu, opiše sliku, narav i karakter, kao recimo kada portretira jednog od prvih posjetitelja, „luđaka“, kako ga etiketira glavni junak:

„Izgledao je kao ludjak. Komadi kose falili su mu kao da su mu je moljci pojeli i imao je neke goleme cvikere s debelim dnom i stalno je treptao – kao poremećena sova. Čak se i oblačio kao ludjak, vani je bilo vruće a on je nosio zimski kaput, sav prekriven bedževima natpisima tipa : „ Ne prati me i ja sam se izgubio“ , ili „ Ja sam pahuljasto medeno čudovište“. A i smrdio je, tako da ga nije bilo teško ne zamijetiti – nije bio prikriveni ludjak, ako znate na što mislim.

Damir Poljičak, glasom i mimikom, ulazi u njegov karakter, igra ga paralelno sa rolom glavnog junaka, čuvara u galeriji, i to je jedan od izvanredno pogodjenih i donesenih trenutaka ove predstave. Taj ludjak, pokazaće se na kraju, biće ključan za obrat u predstavi, slika biva uništena od vandala, kada će umjetnica, autorica slike koja se njemu postupno počela svidjati, srušiti u trenu sve ono što je on mislio da je shvatio o umjetnosti. Njegov iskreni, ispovjedni monolog, još je jedan dokaz u prilog književne i teatarske snage i vitalnosti teksta Nikcka Hornby-a i glume i kazališnog izričaja Damira Poljiačaka : „ Došlo mi je da se rasplačem. Tek sam sada, kada je slika uništena, shvatio zapravo koliko je volim. Kada sam vidio Krista na podu, onako rastrganog, stvarno je bilo šokantno. To što su oni učinili bilo je puno bogohulnije nego što je sama autorica učinila. Pitam se jesu li na to mislili dok su to radili. Jesu li se na tren kolebali ili bojali. Jer da sam vjernik, da vjerujem u pakao, gdje guje jedu oči i sve to, ne bih baš gazio po Isusovu licu“.

Ipak, nakon svega, umjetnica ga osvješćuje, objašnjava mu da je „ bit umjetnosti u provokaciji, u izazivanju reakcija kod ljudi“ i da je uništenje te slike, a ne njeno stvaranje i izlaganje, zapravo bila svrha svega. Krug se zatvara, još jedna mala, šarmantna pripovijest o doživljaju umjetnosti kod nekoga komu je to, u početku, strano područje, terra incognita, uspješno je prenešena i na pozornicu./Mladen Bićanić/

Vaš komentar na članak: