kazaliste

Pretposljednja noć 12. TKT Festa obilježena je promocijom monografije Teatra Kabare Tuzla pod nazivom UMJETNIČKI BUNT I ISTRAJNOST KAZALIŠNOG DJELANJA autora Srđana Vukadinovića i Vojislava Vujanovića, u kojoj posebno mjesto zauzima stand up komedija kao jedan novi umjetnički bunt koji je sveprisutniji u produkciji Teatra Kabare Tuzla. Nakon promocije ovogodišnje Monografije, izvedena je predstava KURVA.

Ulaznice za predstavu KURVA autorice Vedrane Rudan, u režiji Zijaha Sokolovića i izvođenju glumice Olivere Baljak su bile rasprodane na samom početku 12. TKT Festa.

U knjizi, nastaloj kao zbirka kolumni pisanih za tjednik „Nacional“, Kad je žena kurva/Kad je muškarac peder, Vedrana Rudan nastavlja se baviti svojim stalnim temama  kao što su nasilje nad ženama, mačizam i primitivizam, odgoj djece, nametnuti obrasci ponašanja u konzervativno-tradicionalnom, katoličkom društvu, siromaštvo i politička korupcija, kult mladosti i ljepote nametnuti kroz medije…
Iskreno i šokantno,  tužno i smiješno, realno i bizarno, sve se to miješa u Vedraninom rukopisu u kojemu njeno pero namjerno i dalje zabada u neuralgične tačke društva.

ONA- za završnicu TKT Festa

Završnicu 12. TKT Festa obilježiće NP Toša Jovanović iz Zrenjanina i Akademija Umetnosti Novi Sad, premijerom predstave „ONA“ autorica Đulvezan, Milošević. Režiju potpisuje Mija Knežević, dok u predstavi igraju Jelena Đuvezan i Alisa Lacko

Premijerom predstave “Ona” NP Toša Jovanović iz Zrenjanina i Akademije umetnosti Novi Sad, završava se ovogodišnji 12. TKT Fest – Dani akademskog teatra 2014. Publika koja je vjerno ispratila ovogodišnji TKT Fest, večeras će imati privilegiju da prva pogleda i ocijeni novi pozorišni projekat urađen u koprodukciji NP Toša Jovanović iz Zrenjanina i Akademije umetnosti Novi Sad.
To je sjajan tekst, aktuelna i neobično interesantna tema – žena. Žena prikazana kroz svoj odnos sa majkom, mužem, doktorom, strahovima, starenjem. Priča o ženi koja ima imperativ nametnut emancipacijom – da svakog trenutka bude lijepa, njegovana, idelane težine i sjajne kose, podantna svom muškarcu, domaćica sa karijerom i majka. Na duhovit, jasan i na momente potresan način gledamo samo dvije glumice, Jelenu Djulvezan i Alisu Lacko.

Mia Kneževic je rediteljka koja iako mlada nagovještava uspješnu karijeru. Pored toga, scenografija je veoma jednostavna, a efektna, kao i kostimi.

Siže: Hana bježeci iz ljekarske ordinacije, bježeci od svojih problema, kao i uvijek u životu, doživljava saobraćajnu nesreću i pada u komu. U tom trenutku se “cijepa”, pojavljuje se jos jedna Hana. A publika saznaje ko je ta žena i zašto je takva postala. Na kraju otkrivamo da li je spremna da se suoči sa sobom, da se prihvati i da se probudi./Press TKT Festa/

ŽENA U MREŽI ŽIVOTA

Kolumne Vedrane Rudan, provokativne po općem mišljenju, a, u stvari, duboko proživljene, doživjele su i svoje scensko osmišljenje. Potrudili su se za to glumac Zijah Sokolović, ali kao dramatizator i reditelj i glumica Olivera Baljak kao izvođač.

Skoro dva sata je ova glumica ispisivala svoje smisaone kružnice na sceni Tuzlanskog Kabare teatra, i činila to u uzvijorenom ritmu, bez zastoja, poneseno, preuzimajući na svoja pleća sve one zamisli koje su, u tekstualni dio ugrađivali i Vedrana Rudan i Zijah Sokolović.

Vedrana Rudan je ispisivala svoje kolumne i vremenskoj sukcesiji i Zijah Sokolović, i pored svoga dugogodišnjeg scenskog iskustva, ali i svoje invencije, uspio je u njima pronaći one kontinualne niti kojima se dokinula njihova parcijaliziranost i uspostavilo jedinstvo radnje i jedinstvo onog unutarnjeg toka svijesti kojom su nadvladavani hijatusi između pojedinačnih cjelina, kako ih je Vedrana ispisivala u svojim dnevničkim zapisima. Međutim, izvan ucjelovljivanja ovih zapisa ostala je mogućnost uspostavljana dramaturškog luka, sukcesija zbivanja bila je osnova na kojoj je zasnovan scenski predložak, zbivanja, uobličena u tekstualnu cjelinu, prevedena su u scenske sekvence, i to je, možda, bio dodatni napor koji je morala nadvladati glumica Olivera Baljak da bi predstava imala svoju ucjelovljanost i svoju zaokrušenost.

Predstava se razvijala u značenjskoj ravni i, bez uspostave unutarnjeg njihovog gradiranja, i mogućnosti da se jedno duhovno stanje izvodi iz predhodnog, stanja u kome su se  već uspostavljane pretpostavke za oblikovanje novog vida emotivnih postulacija: Olivera Baljak je morala skokom prelaziti iz stanje u stanje, u svaku sekvencu unositi onu energiju kojom je započinjala prethodnu sekvencu. U tom smislu se povremeno služila mikrofonom, ali je, u najvećem dijelu, morala direktno prelaziti iz sekvence u sekvencu dajući svojoj izvedbi mozaičan karakter, svaka sekvenca je imala svoj drugačije emotivno obojen kamenčić kojem je morala očuvavati njegovu autohtonu boju, ali, istovremeno, naći prirodno mjesto da se ne naruši cjelovitost kompozicije. I ona je to činila gotovo maestralno čineći svoje prelaze iz jedne istine u drugu  najekspresivnijim zanosim svoje igre, obrubljivala svoje duhovne kamenčiće najživljim trenucima u kojima su se zrcalila dva snopa svjetlosti – snop onog proživljenog i snop novog koje je nahrupljivalo u njen iskaz. Sukobi njihovih paradoksalnosti isijavali su emocije koje su udvostručavale njenu izražajnu silinu dovodeći njene istine do spoznajnog usijanja.

A svako od tih usijanja osvjetljavalo je jednu stranu kompleksa, jednu potresnu istinu onoga što se zove – Žena. A filozofema iz koje su se razvijale te istine, sa pijedestala Muškarca, nazivana je, sa pijedestala muškarca, pežorativnim nazivom – Kurva.

Gotovo je nerazmrsiv splet svih mogućih aspekata iz kojih je Olivera Baljak pokušavala osvijetliti bît žene, njenu opstojnosti i njenu filozofiju življenja. Ti aspekti su se nizali u slijedu događanja koja se nisu  mogla ukloniti iz dramaturške obrade predloška, ali su pojedini od njih zaskali prethodno izrečeni aspek, ili su se usijecali jedni u druge, a svi skupa su imali svoj tragički ishod.

Žena je – istina trpnje, podložnosti, strijepnje i iščekivanja reakcije muškog principa. Taj odnos muškog i ženskog principa Olivera Baljak je dovela do klimaksa u pitanju definicije ubojstva. Religija, Veliki sudija, okvalifikovala je abortus ubojstvom. A ubojstvo je kažnjivo, ono se žigoše i sa pravnog i sa moralnog stanovišta. A kada muškarac ubija čovjeka na ratištu, onda njegova ubojstva bivaju okvalificirana – herojstvom!

Žena je uvijek u iščekivanju, muškarac se pojavljuje kao da dolazi iz magline, otvori se u povodu nekog izuzetnog blagdana, ili za Osmi mart! S druge strane, ona odgaja djecu, strijepi nad njihovom sudbinom, njihovim školovanjem i svim drugima aspektima koji se pojave na osi života, na njenim plećima je sve, ona se izbezumljuje u mreži života i ne može se osloboditi te mreže!

Sve je to izgovarala Olivera Baljak u ognjici uzvijorenih emocija, silovitim kretnjama, i zažarenim govorom, krećući se kružnicama svojih silovitih glumačkih uzvijorenja, trošeći se do posljednjih atoma fizičke snage. U slobodi njenih izričaja, kristalizirala se puna snaga životnosti, ne prezajući, čak, ni  od korištenja onog vokabulara koji se, u svakodnevnim relacijama, naziva lascivnim, a kojima se, zapravo, i izriče puna istina životnog smisla. Oni čija duhovna «prefinjenost» teško podnosi, napuštaju gledalište! Ipak, ono što je najvažnije: u ovoj predstavi, jesu ona smisaona čvorišta jeste ono magično izvorište iz koge je Olivera Baljak izvodila svoje zamamne stvaralaške parabole koje su gotovo opsjenjujuće djelovale na one dijelova gledališta koje i jeste bilo zainteresirano za spoznaju istine o čeni, bez skrivanja i bez predrasuda.

I suočavalo se sa istinom moćne glumačke kreacije kojom je Olivera Baljak zadivila one ljubitelje teatra koji su svoju znatiželju vezivali za Teatar «Kabare iz Tuzle./Tuzla, 3. 4. 2014. godine Vojislav Vujanović/

Vaš komentar na članak: