Ispovijesti:Preživio pad sa 38 metara

Naš sugrađanin Safet Šahinpašić polagano ulazi u 86.godinu života i za taj dugi period proživio je mnogo lijepih, uzbudljivih i nevjerovatnih događaja.Mnogi ga najviše pamte po tome što je bio jedan od najboljih fudbalera Slavena, igrajući na poziciji centarhalfa.

Ipak, događaj kojeg se najviše sjeća je onaj iz 1945.godine, kada mu je život, kao dječaku, visio o koncu!

“Imao sam tek 12 godina i kao malo nestašno dijete, igrajući se s vršnjacima u krugu tada devastirane fabrike Konjuh, popeo sam se na tvornički dimnjak i pao sa visine od 38 metara.Tom prilikom zadobio sam više teških povreda, a jedna od njih je da mi se pri padu zaglavio komad cigle u glavi”, prisjeća se Safet Šahinpašić.

Nakon što mu je u skromnoj ovdašnjoj ambulanti ukazana prva pomoć, ništa drugo nije preostajalo već da se uputi u neku od poznatijih jugoslovenskih bolnica, o čemu kaže:

“Roditeljima je sugerisano da pod hitno idem za Zagreb, u bolnicu Rebro.To je u to vrijeme bio jedini centar koji mi je mogao pružiti pomoć, mada je ono najgore prošlo, jer su ljekari bili u čudu- kako sam mogao preživjeti pad s tolike visine!?Imao sam sreću da je nakon dugog putovanja u ono vrijeme do Zagreba, u tom gradu živio moj zet Hariz Gulamović, te me je on doveo u bolnicu”.

Šta su kazali doktori i kako ste preživjele operativne zahvate u Zagrebu?

“Moram istaći i pohvaliti doktore u Zagrebu koji su veoma stručno obavili svoj posao i to je za mene najcjenjenija bolnica na svijetu.Operacije su uspješno završene, kao i postoperativni oporavak.Koliko je to bio uspješan oporavak najbolje govori činjenica da sam 16 godina nastupao za naš Slaven i odigrao preko 600 utakmica”.

Oni koji se sjećaju Vaših igara kažu da ste bili veoma disciplinovan, bez nepotrebnog driblanja, da Vas je krasila hrabrosti, poštivanje protivnika:

“Imali smo tada dobre i kvalitetne trenere.Da pomenem samo Vlatka Konjevoda, to veliko nogometno ime, koji je poslije Slavena trenirao Željezničara, Dinama i još neke klubove.Iz moje škole nogometa ponikao je i Denijal Pirić, koji će kasnije postati jedan od najboljih prvotimaca Dinama, a nastupao je i za reprezentaciju SFRJ.Dok sam igrao za Slaven najviše uspjeha smo postigli u sezoni 1966/67. kada smo bili prvaci Republičke lige BiH i stekli pravo da protivl ljubijskog Rudara odigramo dvomeč za plasman u Drugu ligu SFRJ.U Ljubiji smo izgubili, a kod kuće igrali nerješeno, tako da nismo uspjeli ući u taj takmičarski rang.Poslije završetka karijere dugo sam trenirao svoj klub Slaven”.

Naš Safet Šahinpašić je nakon sportske karijere napisao knjigu o Slavenu, Živinicama i svojim doživljajima pa o tome kaže:

“Lijepo je kada se sve završi sjesti i napisati svoj život u knjizi, napisati nešto o Slavenu i našem gradu Živinicama.Tada su svi živjeli za Slaven, igralo se srcem i na terenu smo trošili svaku kap znoja i redovno pobjeđivali, tako da smo često poslije utakmica bili na ramenima navijača”.

Mada je prošlo mnogo godina Safet Šahinpašić je jedan primjerak svoje knjige poslao na adresu bolnice Rebro u Zagrebu, u knjizi se zahvlajuje nekadašnjem medicisnkom osoblju, koje ga je uspjelo vratiti u život, da postane aktivan član društva i da svoj veliki doprinos razvitku ne samo sporta, već i ostalih djelatnosti./Š.Gadžo/

Na slici:Na jubilarnim utakmicama Slaven odaje priznanje svom bivšem igraču Safetu da izvede počasni udarac