Jubileji:Idrizovih sto godina života

Rijetki su naši sugrađani kojima se pružila prilika da dočekaju sto godina živita, a upravo to se danas desilo Idrizu Muminović.Zanimljiva je životna priča ovog stogodišnjaka, koji je upravo danas, 25.maja, proslavio svoj jubilej-cio jedan vijek života.

Osim njegovih najbližih, rođendan su mu uljepšale članice Zlatne dobi, ali prijatno se iznenadio kada mu je na vrata stana zakucao gradonačelnik dr.Samir Kamenjaković.

„Ovo mi je danas najsretniji dan u životu, ali ne samo radi sto godina života, već zato što me je posjetio gradonačelnik, kojem se neizmjerno zahvaljujem na ovoj gesti, kao i zato što su mi rođendan uljepšale članice Zlatne dobi“, rekao nam sretni i dugovječni Idriz.

Idriz Muminović je iz Vražića, gdje je završio osnovnu školu, a tokom radne karijere obavljao je više složenih i odgovornih poslova. Danas Idriz živi kod kćerke Halide Srabović i, kako kaže, okružen je pažnjom svojih najbližih, a i unuci ga često posjete i pomognu što zatreba.

Gradonačelnik dr.Samir Kamenjaković je oduševljen živiničkim stogodišnjakom, kojem je poželio još mnogo lijepih godina života:

„Danas sam čuo lijepu poruku od našeg Idriza, posebno kada je rekao da on ne bi nikada odselio iz Živinica i da mu se ovdje mnogo dopada.Nastojimo urediti naše Živinice da budu još ljepše i ugodnije za život, a to naši građani mogu primjetitit.Idriz nas je svojim izjavama i načinom života inicirao da pokrenemo novi projekat grada i to “projekat stogodišnjaka”, kako bi podigli životni vijek i da slavimo rođendane za više stogodišnjaka, a ne samo Idrizov“, rekao nam je gradonačelnik Kamenjaković.

Na upit čemu zahvaliti za dugovječnost kaže da je to pozitivan i miran način života, uključujući zdravu ishranu, tjelesne i mentalne aktivnosti, te socijalne interakcije:

“Potičem iz dugovječne porodice, pošto mi je djed Mustafa živio 103 godine, a i sestra Mujesira Livadić ima sada 96 godina, tako da ja još ne razmišljam o preseljenju. Iako sam živio u teškim vremenima i ratovima, nastojao sam uvijek živjeti skromno, pošteno i zadovoljno sa svojom suprugom koja mi je uvijek bila glavni oslonac u životu”.

Na njegove riječe nastavlja se unuk Almir Srabović, koji nam reče, kako je narod u brčanskom kraju poseban, za razliku od nas iz sprečanske ravnice:

“Narod u Brčkom i okolini je pitom i miran, tako da ih nikada nisam čuo da galame, a još manje da nešto opsuju, pa mislim da i u toj smirenosti treba tražiti razloge dugovječnosti mog djeda Idriza. Iako u poodmaklim godinama moj djed i danas zna nabrojati veliki broj komšija i kolega s radnog mjesta, kao i mnoge događaje iz prošlosti. I ne samo to- već prepričava razne doživljaje iz mlađih vremena do u detalje”.

I tako dok se reže rođendanska torta junaka naše priče za riječ se javila predsjednica Zlatne dobi Nađija Hodžić, koja je čestitala Idrizu slavlje s porukom:

„Nastojimo u Zlatnoj dobi uljepšati život osobama treće životne dobi, a kada još u gradu imamo i stogodišnjaka kao što je to naš Idriz, tada je svima nama iz te kategorije populacije više optimizma, pa smo došli da ove radosne trenutke podijelimo sa slavljenikom, kojem želimo još puno sretnih godina sa svojim najbližim“.

Kći Halida hvali oca Idriza i ističe da svi o njemu brinu, ali da nije mnogo zahtjevan, uprkos velikom broju godina.Zanimljiva je karijera ovog vitalnog i dobrodušnog starine, koji je tokom života preživio dva rata.

Nakon završetka osnovne škole u Vražićima Idriz se dao na dalje školovanje, pa je u Banja Luci završio Trgovačku akademiju još 1939.godine, a poslije i Ekonomski fakultet, koji je započeo u Subotici, a završio u Brčkom. Do odlaska u penziju 1978.godine, prije više od 4 decenije, Idriz je promijenio više radnih mjesta, o čemu kaže:

“Radio sam u Srezu Brčko na raznim poslovima, zatim upravi prihoda, Savezu zemljoradničkih zadruga za Brčko i okolinu, te u SDK sam bio finansijski direktor. Često sam poslovno dolazio u Tuzlu i preduzeće Spreču.Zadnjih 13 godina radio sam u Fabrici akumulatora Tesla kao finasijski direktor”.

Tako je protekao radni vijek, međutim, ratna vremena su bila veoma burna, ali je iz oba uspio izaći uzdignute glave:

“Tokom Drugog svjetskog rata mobilisali su me u domobrane, ali sam uspio preći u partizanske redove jedinice Fadila Jahića Španca i dočekati oslobođenje zemlje u pobjedničkoj vojsci.Nakon rata sam bio oficir u JNA u Varaždinu, Bjelovaru, Osijeku i Sremskoj Mitrovici.Veoma teško je bilo i u proteklom ratu, kada sam 18 teških dana proveo u zatvoru i bio svjedokom mučenja i stradanja Bošnjaka, a išao sam i na prinudni rad.Ipak, preko prijatelja uspio sam se izvući iz zatvora i decembra 1992.godine razmjenom stižem u Živinice kod kćerke Halide”.

Idriz Muminović je okružen pažnjom svojih najbližih, kći Halida je stalno uz njega, a unuci i praunučad često navraćaju. Na kraju, poželimo mu još mnogo sretnih ljeta sa svojim najbližim!/Š.Gadžo/