Kist prošlosti

Ima tome skoro cijelih 17 godina, na čas likovnog izražavanja došao sam bez slikarskog pribora, jer sam ga zaboravio kod kuće. Ništa strašno, znam ja slikati i pristima ne treba mi kist, rekoh tad, ali moj profesor slikar Rifat Zahirović bio je izričit:
-Rekli smo da treba kist, idi fino u knjižaru i kupi.

Tog mračnog popodneva izađem na ulicu i sjetim se knjižare kod Elektrotehničke škole na Slatini, a koja je u svom velikom izlogu imala globuse, jako lijepe torbe, i geografske karte. Tu kupim jedan crni duži kist nakon čega sam se vratio u učionicu i započeo slikati ko zna šta… Kist je bio odličan, služio sam se njim, uz druge kistove do kraja škole, ali i nakon nje, kada bi mi došla kakva inspiracija, a dobro mi je došao kada sam se aktivno počeo baviti slikarstvom. Velika većina mojih slika započeta je baš tim kistom.

Bio je precizan, lagan za održavanje, iako je bio označen brojkom 12 ili 14, s njim sam čak slikao i minijature, rješavao je brojne likovne probleme i tako skoro 17 godina taj kist me podsjeća na školske dane. Kada se crni kist (bio je crn dok se farba nije oljuštila) skroz istrošio (što je bilo prije tri godine), odlučio sam sačuvati ga. Potrošio sam desetine kistova od tad, kupovao ih čak u inostranstvu, u najskupljim knjižarama, naučio sam kupovati ih, isprobavti ih na svom prstu, tačno znam koja mekoća i debljina mi treba za određeni motiv. Sve dok mi neki dan na um nije palo da bi još mogla postojati knjižara u kojoj sam ga kupio. Voljeno biće mi se nasmijalo uz konstataciju da sigurno više ne postoji ta knjižara u kojoj sam nekada kupio predmet za koji sam toliko vezan.

Odem i vidim da knjižara „Svjetlost“ još uvijek postoji, potpuno ista, ogromna, sa velikim izlogom, sa metalnim vratima koja korijene vuku s kraja sedamdesetih, sa ogromnim starim pultovima, sa masivnim drvenim policama… Kao da je vrijeme stalo, i kao da sam ponovno onaj dječak koji je zaboravio kistove kod kuće, a koji je maštao da bude pravi slikar, i gle čuda to je i postao.

Uđem i poput kakvog mehaničara koji nosi staru lamelu kako bi je usporedio sa novom odgovarajućom, stavim na pult svoj istrošeni kist, kažem prodavaču da sam taj kist kupio baš tu prije 17 godina, i još se našalim da je u pitnju reklamacija (samo je 17 godina prošlo a on se istrošio), na što se prodavač nasmijao. Uzeo je kist pa zagledao:
„Ne, ovo više nećete naći. Koji je ovo broj? Imam neke, evo 12, 14, ali to nije to…“Kupio sam neke slične kistove koje su imali, jer ipak nisam želio otići a da nešto ne kupim, izgledalo bi možda da se samo šalim, a opet kistova nikad dosta. Današnji kistovi brzo se troše, neki su čak samo za jednu upotrebu, čak i oni skupi brzo izgube svoje vještačke dlake. Slikar Ibričić mi je pokazivao kist koji je napravljen od jazavčeve dlake, i koji košta 70 eura, ali se takav rijetko može nabaviti. Da, to je možda razlog kratkotrajnosti kistova što današnji materijali nisu odgovarajući, drške su uglavnom od plastike ili nekog lakog drveta, a dlake, kao što rekoh vještačke. Ovaj moj bio je težak u svoje vrijeme kao manji balvan, dobro, pretjerujem, imao je određenu težinu koja je prijala mojoj ruci i nije joj dala da pogriješi. Razamazivao je po papiru, platnu, drvetu i kamenu razne boje: temperu, akril, akvarel, boju za staklo, uljane boje i tuš. Pravo je čudo što mi je toliko potrajao.

U razovoru sa iskusnim prodavačem, ustanovio sam da sam tad imao sreću da kupim kist iz neke stare zalihe koju su imali, a kist je vjerovatno bio proizveden u Jugoslaviji ili Čehoslovačkoj, što potvrđuje i njegov vijek trajanja. Nekada su predmeti bili izrađivani od najkvalitetnijih materijala, s ciljem da traju, da mogu postati životne uspomene. Možda je mnogima kist, banalna stvar, četka k’o četka, nešto što je samo dječije i što je na periferiji ljudskog uma. Ali eto, nekima ipak nije./Emir Nišić/