Priča:Ramizov povratak

Svi su ga znali po imenu koje nije njegovo, ali kao Mustafu Subašića ga nisi mogao pronaći, osim ako bi upitao nekoga od njegovih najbližih. Ime Ramiz dobio je po berbi koji ga je kao dječaka osunetio, valjda zato da bolje napreduje, da bude bolje nafake, ili možda da ga razlikuju od djeda Mustafe u svakodnevnom govoru.

Ramiz Ahmin bio je vrijedan mladić, a volio je da hoda po veseljima, da zagleda cure, a nije mu bilo mrsko niti teško da pomaže svom ocu oko mlina. Potočić koji je pogonio vitlo Ahmine vodenice oduvijek se zvao Prela, a izvirao je u gustim šumama par kilometara iznad. To je bio nekakav centar Gonjih Vukovija koji se u narodu zove Masle, bila je tu čitaonica, zadruga, stari mekteb, Ahmina vodenica i Alića bunar. Bila su to blatnjava vremena kada su se u malim kućicama od mraka i studeni skrivale mnogobrojne ljudske duše, svaka porodica je bila brojna, a kako su se ženila braća i rađala djeca sofre su bile sve brojnije a tepsija bi ostajala ista, a za bolje se nije znalo, živjelo se kako se moglo. I tu bi čovjek iznikao poput ukorijenjenog stabla nikuda nije micao, vrtiš se u krug, večeras si na sijelu kod Alije, sutra kod Hasana, ali Ramiz nije mogao tako. Vidio je nekud se mora proći, nešto se mora promijeniti, valjda za njega kao dobrog kuhara ima hljeba i na drugom kraju svijeta.

Čuo je od svog rođaka Hamdije, također vrsnog kuhara, kako se može otići u Njemačku, da tamo treba kuhara i da su dobro plaćeni. Planirali su krenuti zajedno u taj nepoznat svijet, da bi više zaradili za sebe i svoje porodice, ali Hamdija se pokolebao pa nije krenuo, ali Ramiz hrabro krenu tog novembra 1984. godine, iz svojih Masla, po smrznutom putu, noseći breme neizvijesnosti i straha, dok su iza njega ostajale uspomene i najmiliji. Trljao je promrzle ruke, gledao čudne predjele, i pronašao prvi posao u blizini Hamburga, gdje mu nisu smetale oštre zime.
Godine 1986. došao je u okolinu Trogira na odmor, stopirajući ušao je u auto
vlasnika jedne konobe koji mu se požali da mu nedostaje kuhara, Ramiz reče da je on kuhar koji radi u Njemačkoj, te mu ovaj reče:

-Ja ti dajem duplo više novca, ostani raditi kod mene!

Kad sudbina spoji ljude onda ih ni daljine, ni mora, ni oluje ne mogu spriječiti da se pronađu. Ramiz je zavolio more, otok Čiovo, volio prošetati po Splitu i Trogiru, i stekao ugled kao vrstan majstor za pripremu morskih delicija. Osim dobre plate, i prijatnog ambijenta, nove šanse, Ramiz je ovdje dobio i novo ime. Nisu oni mogli lomiti jezik, pa tog došljaka koga su prihvatili kao svoga zvati ni Mustafa, a ni Ramiz, njihova imena su kratka, laka za dozvati, pa kad je i on već njihov neka se zove Mate. Lako je zavoljeti more, ono kao da svakome prija. Javljao se pismima, ali najviše telefonom majci, slao joj je novac, a pred nadolazak strašnog rata stigao mu je i brat Zaim, da pomogne u jeku turističke sezone.

A onda se izmijenio život, počeo je rat, a Ramiz odlazi da brani novu domovinu. To je bilo vrijeme kada za njega nisu ništa čuli. Vjerovali su da je poginuo u toj strašnoj nevolji, a možda nisu imali kad ni da ga traže jer su bili zaokupljeni svojom mukom. Pričao bi brat Besim, inače seoski šaljivdžija, da o Ramizu ništa ne znaju.

-Nit’ znamo je l’ živ, nit’ đe sad otiš’o. More bit’ da je sad u Americi, ne bi’ se čudio.

Ni Zaim nije ništa znao o svom bratu, a opet vjerovao je da je živ i da se skita po bijelom svijetu, jer taj ne zna drugačije. A onda opet pred sami kraj 2005. godine, Ramiz odlučuje otići u svoju Bosnu, u svoje Masle, dvadeset godina poslije, da nahrani svoju dušu i vidi one koje nije dugo vidio. Budući da se u tih dvadeset godina mnogo toga izmijenilo, Ramiz je vozeći svoj Golf promašio skretanje za Masle i otišao prema Kalesiji, te se našao u Miljanovcima gdje mu je udata sestra Hajra čiju je kuću pronašao tako što je nekoga pitao. Bilo je čudno što neznanac u automobilu splitske registracije pita za njihovu konu Hajru. Bio je to neobičan susret onih koji se tako dugo nisu vidjeli, jedva su prepoznali jedno drugo. Bilo je toliko toga da ispričaju, toliko toga da zajedno isplaču, da se sjete nekih dragih ljudi. A onda su zajedno krenuli u Masle, gdje su iznenadili brata Besima koji je baveći se ko zna čime povikao:

-O Ramize, brate, pa jesi l’ to ti? Đe si bio sto godina?

Okupili se svi oko njega, i braća, i snahe, i djeca koju ne poznaje, i ona koju je poznavao samo to su sad već odrasli ljudi, jedva je prepoznao Halida i Mehu. Nema stare Ahmine kuće ali ima dječak koji nosi njegovo ime, ni vodenice koju pamti, roditelji već na boljem svijetu, a on konačno tu, odakle je prije dvadeset godina otišao. I tad mu nije jasno zašto nije dolazio prije, mogao je, želio je, i ne zna šta i ko ga je sprečavalo. Popila se ubrzo kahva u Besimovoj kući, tri puta se doljevao veliki ibričić, i da se doljevao tri stotine puta nebi se moglo ispričati sve. Bilo je suza, neki su ga rekoše već bili ožalili. Te noći nisu mogli spavati od uzburkanih emocija. Sutradan Ramiz prošeta po Maslama, vidi nema kaljavog puta sada je tu uzani asfalt, Prela više ne pogoni staru očevu vodenicu, ne propoznaje niti jedno dijete, niti njega ko prepoznaje. U zadruzi je sad Zajko trgovac, kuće su drugačije, tek poneke se sjeća, ostala je srećom kuća rođaka Alije iznad Alića bunara, ispred koje je sreo svog kolegu Hamdiju s kojim je nekoć htio zajedno put Njemačke.

Zagrliše se, a Hamdija povika sav sretan, jer je izgleda htio da ga svako čuje:
-Evo doš’o Ramiz Ahmin!

Ramiz upita za Aliju i rastuži se kad je čuo da je umro, kasnije je strahovao upitati za neke drage ljude o čijoj sudbini ništa nije čuo. Činilo mu se da ih je više umrlo nego se rodilo, zapravo, ovi koji su se rodili njemu ništa ne znače, potrebni su mu bili oni koje je poznavao, sa kojima je odrastao.

Poče Ramiz da sreće svoje stare prijatelje, da upoznaje mlađariju koja se izrodila u njegovom odsustvu, da im pamti imena, da se raspituje o rodicama koje su se poudale. Želio je da ih što više upozna, da ih što bolje zapamti, da mu se duša nahrani potokom, pitom sirnicom, uskim puteljcima što vode prema Ćivama, da se nagleda nišana na mezarima njegovih najmilijih, da ih se prisjeti na mjestima na kojima ih je žive ostavio. Dvadeset godina on je sanjao svoj povratak, i što su godine više tekle, sve više se povratka plašio. Po selu se pričalo da se vratio Ramiz Ahmin i uz to se dodalo još raznih priča, kako je bogat, kako će tu praviti kuću, i kako će možda htjeti da se ženi. Njegov povratak bio je čudo koje je uzburkalo dosadnu seosku zimu, i začinio je čarolijom.

Od tada je Ramiz često dolazio, sagradio je kuću pored Prele, gledao taj vijugavi potočić, šetao po brežuljcima, često sjedio ispred Hamdijine vikendice na čijem je mjestu bila stara kuća u kojoj se rodio, odlazio u Tojšiće u koje je nekada kao zaljubljeni mladić žurio na igranke, upoznavao neke nove ljude, neki su to koristili da bi ih počastio pivom.

-E sjećaš se ti mene, pa ja i ti smo bili k’o braća.

I koliko god pokušavao da se takvih sjeti, nije mu išlo za rukom, ali njegovo dobro srce voljelo je da obraduje čovjeka, pa nije žalio i mnoge je častio. Odvodio je svoje rođake i rodice na otok Čiovo gdje ih je zapošljavao ili da tamo provedu svoj najljepši školski raspust, kako bi barem tako na taj jadranski otok donio dašak svojih Masla, slao je poklone dragim ljudima, bio uvijek s radošću dočekivan, dovodio je čak i neke svoje prijatelje sa otoka u Masle. Pokušavao je i da se oženi nekom lijepom i vrijednom Bosankom koju bi odveo u svoj divan dom koji je od Splita razdvojen morem, ali mu to nije pošlo za rukom.

Kako je vrijeme teklo rjeđe je dolazio, valjda mu je duša nadoknadila izgubljene večeri kraj potoka, istopljene snjegove, obilne kiše i šaljive Besimove priče koje je propustio. Valjda je vidio da on više moru pripada nego bosanskim brežuljcima. Ono što mu je najviše falilo već je nestalo sa ovog svijeta i to nešto ne može da vrati i nadoknadi. Čovjek sa tri imena, razapet između potoka i mora, eto to je Ramiz Ahmin, tako ćeš ga prepoznati dok pored mora uživa u svojim penzionerskim danima./Emir Nišić/