Prvi Fićo na modračkoj obali

Kada su se naša plodna polja uz rijeku Spreču pretvorila u ogromno jezero, kada smo počeli čamcima odlaziti u Kiseljak ili drugdje, kada smo već naučili hodati po debelom sloju leda, čak i kad on lagano pucketa, kada smo shvatili da nam iz naših njiva više neće rađati žito već da je sad jezerska riba glavni dio naše trpeze, kada su sa izgradnjom novih puteva i elektro mreže počela u naša modračka sela stizati razna čuda za koja nekada nismo ni vjerovali da postoje, ili bi najvećim lažljivcima proglasili one koji bi nam donijeli glas o tim čudima, baš tada pojavilo se i jedno svjetlucavo čudo na točkovima.

Još davno je, prije onog rata, Muahrem Muminhodžić-Huskić nakon svog dalekog puta u Jemen prepričavao kako je vidio kočiju koja ide sama, ne vuku je konji, niti je ko gura. Ibretio mu se narod, pa govorio da laže. Od tada pa do danas kad god ko šta sumnjivo priča kaže se da laže k’o Muharem Huskić.

Ali nakon nekoliko decenija pokazalo se da Muharem zapravo i nije lagao kada su naši ljudi čiji je kućni prag bio nepremostiva planina počeli odlaziti nekuda vidjeli da postoje automobili koji su u ta vremena zaista ličili na kočije. Kada se jezero prostrlo pod naše prozore, kada se nalazilo u svakom našem pogledu i kada smo dobili novi put, dočekali smo da neko u našem kraju kupi i provoza automobil.

Ne mogu se zakleti ko je u selima pored jezera prvi kupio Fiću, da li je to bio Muharem Karić radnik šumarstva iz Priluka ili je to bio Kasim Čičkušić rudar iz Šerića. Možda je taj podatak itekako važan u nadmetanju Šerićana i Prilučana o tome u čijem je selu prvi zabrundao Fićo, ali svjedno je i jedan i drugi izazvao oduševljenje, čuđenje, nevjericu pa čak i podsmijehe.

Tog proljetnog dana skupina djece na Bučiku još je od mosta u Suhoj čula kako nešto lagano bruji, a zvuk je postajao sve jači kako se bijeli Fićo približavao izvoru oko kojeg je u ona doba uvijek bilo dječurlije. Istina, viđali smo razne automobile tih godina, pa i kamione dok se radilo na izgradnji jezera, ali naše komšije još uvijek su tjerali volovska ili konjska kola, zamisliti da će neko od nas imati svoj vlastiti automobil bilo je suludo. Bio je to u jednu ruku svečan trenutak koliko za selo toliko i za ponosnog vlasnika Kasima koji je na neki način okrenuo novu stranicu napretka. Bolje sutra o kome su govorili stiglo je sa bijelim Fićom čija su se vrata otvarala u kontra smjeru, čije su se hromirane lajsne svjetlucale na suncu i djelovao je nestvarno na prašnjavom putu, među nakrivljenim kućama šeperušama, a svojim brujanjem razbio je tišinu i mir nekadašnjih šerićkih avlija.

Nakon tog dana više ništa nije bilo isto. Djeca su trčala za Fićom kojeg je vlasnik pažljivo vozio po lošem putu, sve do svoje avlije. U avliji je nastalo veselje, stizale su komšije, iz daljine su promatrali bijelog ljepotana, lagano ga dodirivali, a neke je odmah i provozao. Bilo je malo djece koja su imala tu sreću da se provozaju u tom Fići, a nakon vožnje dugo su se hvalili ostalima. Bio je to poseban doživljaj koji je davao dozu odvažnosti među djecom. Nedjelje su onda bili praznici, spokojni i mirni, u kojima je vlasnik prao svog Fiću, i s pažnjom podizao poklopac motora te nešto odvrtao i čistio. Ali ništa to nije moglo proći neopaženo, na parmacima je bilo dosta radoznale djece i poneki stariji komšija koji bi se sjetio i rahmetli Muharema Huskića, pa promrmljao:
-A mi govorili čo’j’ku da laže, a vidi stvarno nit’ ko gura, nit ko vuče… Šejtanluk!

Mlađi se nisu obazirali na to, već su o tom „šejtanluku“ već mnogo doznali, koliko brzo može da ide, koliko ima brzina… i zamišljali sebe za volanom jednog takvog ljepotana. Nakon prvog Fiće u selo je ubrzo stigao i drugi, za kojeg su rekli da je bolji, pa treći, a nakon njih stizala su neka druga kola: Škode, Tristaći, Opeli, Folcike… i kola bez konja postajala su sasvim obična pojava na koju se sve manje obraćalo pažnje.

Zavidljivci su pričali kako je neka od domaćica iznijela pred Fiću kantu s napojem kao pred kravu misleći da je automobil živo biće koje treba da se nahrani, a on zapravo troši benzin… Bilo je i onih koji su se plašili tog „čuda“ pa se brzo sklanjali s puta kada bi naišao neki Fićo. A sigurno je bilo onih ljubomornih koji nisu htjeli da se sklone sa svojim širokim volovskim kolima kada naiđe neki komšija koji vozi auto.

Vremenom su Fiće postale pojava ispred skoro svake kuće, ko bi se zamomčio, zaposlio, polagao bi vozački i kupovao Fiću s kojim bi odlazio na igranke zagledajući neku Raziju, Hanifu ili Esmu u selima što spavaju na obali jezera. Dolazili su sve skuplji i savremeniji automobili, tjerala se moda, utkrivali se mladići, pravile se svadbene kolone u kojima su nakićeni automobili bili glavna atrakcija, prestiž je opet bio čiji su svatovi imali više kola u koloni.Bilo je onih koji su štedili, dizali kredit, prodavali njive i goveda, samo da bi sjeli za volan nekog automobila, vrijedni Šerićani su se po rudnicima i fabrikama u okolini trudili da rade i zarade što više da bi kupili neki automobil, i uvijek je kupovina automobila bila veliki događaj za porodicu.

Za svo to vrijeme prvi Fićo u našem kraju padao je u zaborav, parkiran je pod jedan oveći orah, i tu je po sebi skupljao prašinu i mahovinu, iz godine u godinu gubio je sjaj, dobijao hrđu, propadao, sve dok ga nakon četrdeset godina od kako je proizveden i ko zna koliko od kako je parkiran pod orah nije opazio neki zaljubljenik u stara vozila, te ga kupio u tom jadnom stanju čemu se svako čudio.
-Šta će mu ona truhla olupina?

A godinu kasnije, taj isti Fićo zasjao je onim istim sjajem kao prije četrdesetak godina kada se prvi puta pojavio pod modračkim nebom, koga su sanjarila djeca i momčići pod vrbama na obali jezera. Ponovno je bio atrakcija sa vratima koja se otvaraju naopako u vremenu kada su već odavno takvi automobili nestali sa ulica.

Budio je sjećanja svih onih koji se sjećaju prvog Fiće u svom kraju, u svojoj ulici. Svaki Fićo nekada je postajo centar svijeta, ponos, ali i želja. Simbol je mnogih djetinstava, jednog minulog vremena, i svaki Fićo jedna je knjiga koja možda i danas nekome nešto znači. Nešto poput davne ljubavi, poput sjećanja na drag djevojački pogled./Emir Nišić/