Prošao je 11.juli, kada obilježavamo godišnjice stradanja Bošnjaka u Srebrenici. Marš mira je manifestacija koja se svake godine organizuje u znak sjećanja na te teške dane napaćenog naroda Podrinja.

Sada, nakon Marša mira, kada se utisci slegnu, ponovo ožive sjećanja. Za Selvira Zahirovića, zv. Baće ova manifestacija ponosa i sjećanja je ostavila snažan utisak, pa je svoj prvi put u organizovanoj koloni ka Potočarima pretvorio u stihove.

Selvir živi u Selu Gračanici, po zanimanju je elektrotehničar i već 10 godina radi u Sloveniji i Njemačkoj.

„Ovo je prvi put da idem na Marš mira, ali često posjetim Podrinje i Potočare s djecom, da im pokažem šta se desilo tamo! Poeziju pišem samo kad me duša boli i kad želim tako potaknuti širu narodnu masu da učini i pomogne nekome, ali i mlađima ostaviti u amanet da pamte šta se zbilo“!

Selvir je još pisao poeziju o oboljelim momcima -rahmetli Seji Ferizoviću i Mirzi Bečiću, pisao je i o rahmetli nevino nastradaloj djevojci Arneli iz Olova. Prenosimo stihove, koje je Selvir Zahirović napisao nakon Marša mira, nakon što je prvi puta učestvovao u ovoj manifestaciji, zajedno sa svojim ocem i sinom.

Moj Marš mira

Dan prije puta,kiša neprestano pada,
mnogi me savjetuju “odustani sada”,
ali to me pokolebati neće,
pakujem stvari -ujutro se kreće.
Krenusmo do mjesta Nezuka,
to bješe za Njih mnoge želja pusta,
na putu dalekom od 100 kilometara,
dadoše živote na mnogo prepreke.

Dok kolona kreće s transparentom na čelu,
zamišljeno gledam natpis na njemu,
Ejub Golic piše,ratnik veliki
izgubio je život na zadnjoj prepreki,
Ni broja se sjetiti ne mogu,
koliko ih život dade za slobodu,
od Srebrenice do Nezuka,
natopljena je krvlju zemlja Bosanska.

Marš predvode preživljeli Podrinjci
hrabri,heroji naši Bošnjaci,
s Naserom nikad Srebrenica ne pade
dok ih Holanđani i UN ne izdade.

I djeca i starci i ljudi i žene
nikad više naroda, a više tišine.
Svi u misli, kako je bilo devedeset i pete
kad su svako malo,zasjedu pravile čete!?

Sad,sem fizičkog umora,ništa ti ne fali
kak su Oni išli i žedni i gladni,
i odjeće i obuće dronjave
probijali se kroz zasjede i nosili ranjene.

A Nas svako malo dočeka organizacija neka
i Bošnjo povratnik u svom selu čeka.
Iznijeli kahvu,vodu i voće
uzmi Brate halal je,koliko ko hoće.

Uz malu pauzu,morali smo poći,
stić u kamp Liplje prije noći.
Tu Nas čekaju šatori,tu ćemo prespavati,
odmoriti malo i ujutro nastaviti.

S ranom zorom i kiša poče padati,
pakuj stvari svoje ,treba krenuti.

Kraj srušene munare u mjestu Jošanica,
pa sve danas do Mravinjaca,
dok se spuštamo preko šume i litica,
prema selu zvanom Kamenica.

Nekad je to bila velika mjesna zajednica,
danas poznata kao”Dolina masovnih grobnica”.
Tu sustigo ženu,nana mi biti može,
ide ispred kolone,pomozi joj Bože,
zagrlim preko ramena upita,jel teško?

“E moj sine,sad ću ti reći nešto:
Meni je sine 71 godina,
9 puta kako idem preko ovih planina,
8 puta u Maršu pješačila a
95 god s kolonom do Nezuka preživljela“.

Nemam snage ni za ime upitati
a kamoli za sudbinu Njenu,
uvjek ću se je kao nene sjećati,
jer možda je ko nema tako ni zvati
a onda preko sela Glodi i rijeke zvana Drinjača
krenusmo brdu preko planine Udrca.

Magla,kiša,blato, a put kao kozije staze
Ja,babo,sestrić i prijatelj Haze,
šta je tjela ostalo na ovim stazama,
koji nikad neće naći smiraja.
Na to me razmišljanje posebno spotaknu
tabla”Neznani mezar”pored puteljka.

Uz Božiju pomoć i velike napore
i taj veliki Udrc iza nas ostade,
a onda strmu preko Kaldrmica
stigosmo do kampa Mravinjaca.

A noću razmišljaj,dok ne dođe san
šta si sve prošao taj dan?
I kako bješe Njima probiti se preko prepreka
od toliko dušmanskih granata i metaka?
Čujem priče u hodu i šatorima,
pričaju preživjeli o svojim događajima,
koga izgubiše u toku rata?
Neko babu,sina, a neko brata.
Jak i bolan uzdah ispusti
i jednom rečenicom sve završi:
Da ih Allah šehidom učini
i Dženet im svoj podari.

I treće jutro osvanulo
s Božijom pomoći dalje se krenulo,
preko sela Burnica niz šume neke
spusti smo se do Jadar rijeke.
Malo prije rijeke prostrana dolina
poznatom gdje “Ramo doziva Nermina sina”.

Sigurno ga je u životu prvi put slagao
kad mu je pod dušmanskom prisilom govorio:
“Nermine,hajde dolam kod srba,neće ti ništa”,
a znao je da je laž čista.

Pored Jadra Bošnjaci Nas ugostili
da bi kahvu popili i malo odmorili.
Priča domaćin Bošnjo preživio put spasa,
da mu je poznata ova trasa.
Okrenu se prema Jadru i reče:
“Gledao sam kako Jadar crven teče”.

Dalje nakon kilometar hoda
ugledah pored puta dječaka maloga.
Pitah ga za ime, Sinan se zvao
malo paradajza i krastavce pred Nas iznio.
Dado mu hediju,pomilova po glavi,
da te Allah nagradi, cvjete moj mali.

A gore iznad brda Kamenica,
gdje bješe prva zasjeda četnička,
hiljade ljudi život izgubilo,
još toliko i više bješe ranjeno.
Prouči fatihu valja dalje ići
preko sela Sandići pa Jaglići,
a onda dole mjesto Šušnjari
zarasla njiva u travi i žari.
Tu bješe zadnje postrojavanje 28. divizije
i odluči da se prema Tuzli probije.

Negdje oko Ikindije vakta
stižemo na srebrenička vrata,
a kad uđosmo u Potočare naše
djeli brat Mustafa domaći sok pune flaše,
s natpisom”Halal brate,uzmi proizvode naše”.

Čovjek ni za sebe nema,a pomaže drugoga,
zna da Allah daje nafaku i nagradi dobroga.

Za tri dana pješačenja više humanista i merhameta
ne bi vidio ni da sam obišao pola svijeta.
Zadnjih 200 metara kolona je krenula,
masa naroda,kao da je zanijemila.
Stotine sestara,nena i majki
kao da ih ovo u 95.godinu vrati.

Svakoga od Nas u oči gledaju
da će prepoznati svog,kao da očekuju.
Gledam oko sebe sve plače
i moja suza poteče jače.
Ne može ovo srce i duša podnijeti
i sve dok živim ovo ću pamtiti.
Dok učim fatihu i brišem oči,
ispred mene nena opet kroči
i reče:
“Da te Allah nagradi mili sine
i da se opet vidimo dogodine”.

Dok se nena u masi počinje gubiti
znao sam,da sve ovo moram napisati.
Mada sva slova, ma koliko pisao,
ne mogu dočarati šta sam doživio.

Ali svi koji ovo pročitaju možda odluče
da zajedno sa mnom slijedeće godine pješače,
pa da svojoj djeci sutra ispričaju
s kim da se druže i kome da vjeruju.
Jer, sve ovo nisu učinile neznane osobe,
nego,na žalost naše komšije,
a i ti dušmane,možda možes ovo pročitati
pa da te kao čovjek mogu zamoliti:
nemoj više djece rađati ili ih bar ti nemoj odgajati!
Pusti da im uzor bude neki sportaš i naučnik veliki,
a neki ološ koji će skrivajući se ili u zatvoru završiti!
Da se nikad ne zaboravi,
da se nikad ne ponovi,
jer sve po zasluzi Allah svima dat će./Selvir Zahirović-Baće/

Vaš komentar na članak: