Sjećanja: Učitelj Šahbaz Halilović

Sve nas vežu divna sjećanja za naše učitelje ili učiteljice, a kako godine odmiču sjetimo ih se sve češće, kao da želimo pobjeći u one razdragane dane. Sigurno je da neke generacije učenika iz kraja koji stoji ispod ovog dijela neba, najljepša sjećanja vežu za učitelja Šahbaza Halilovića. Još kao da negdje odjekuje u toploj učionici njegov bariton, dok polusnene mališane uči o godišnjim dobima, dok im čita Ćopićeve priče ili crta Čiča Glišu na tabli.

Rodio se 30.05.1949. godine u selu Paoč koje pripada MZ Tuholj, što je opet područje općine Kladanj. Roditelji su mu bili Ibrišim i Mevla, ima jednog brata i šest sestara. Svoje prvo zapolenje zasniva baš tu u O.Š. Tuholj, gdje je 1969. godine učio svoju prvu generaciju đaka, a iste godine se oženio suprugom Fatimom, koja mu je bila izuzetna podrška cijeloga života. Iz tog braka punog ljubavi, poštovanja i razumijevanja rodili su se Jasna i Sabahudin, kojima je Šahbaz bio i otac i učitelj, životni uzor i prijatelj. Jasna je odlučila posJasna je odlučila postati učiteljica baš zbog svoga oca, kroz čiji je primjer mogla vidjeti najljepše strane tog plemenitog zanimanja.

Osim u Tuholju, radio je u Gojakovićima, Kuljanu, Đurđeviku i Podgajevima. Šahbaz je imao sreću da bude učitelj u neka druga vremena kada su učitelji bili itekako poštovani, a on je volio ljude, svakog kova, i mogao je mjesto pronaći među svima, imao je teme koje su bile zanimljive svim uzrastima. Bio je to čovjek sa kojim je kratak susret i razgovor bivao topao, iskren i često koristan. Godine 1988. sa porodicom seli u Stari Đurđevik gdje je sagradio kuću uz rijeku Gostelju, i nadomak područne škole u kojoj je radio. Sa njegove avlije često je odjekivala lijepa pjesma, jer je učitelj Šahbaz najviše volio svirati saz, a pored toga svirao je harmoniku, gitaru i prim. Pisao je divne pjesme ovaj poeta koji je u srcu nosio ljubav za hiljade svojih đaka, koji su rasli, postajali vrijedni i pošteni ljudi čemu se posebice veselio. Imao je naviku da svoje đake prati i u višim razredima, da ide kod njihovih razrednih stariješina te se raspituje o njihovom uspjehu.

Svoje slobodno vrijeme je provodio uz pčele, sa onom divnom pčelarskom zanesenošću, a i one su ga slušale kao i njegovi đaci. Dugi niz godina bio je lovac, zadnjih godina svog života nosio je i onu titulu „počasni član lovačkog društva“. Vikendom bi svoj učiteljski mantil zamijenio lovačkim odijelom i šeširom, te odlazio u najljepše krajolike u kojima je uživao. Bio je omiljen među kolegama, uvijek ih je znao zabaviti nekom šaljivom pričom, u ta vremena zbornice su bile prepune smijeha, a danas uglavnom u njima vlada ćutanje. Na feštama prosvjetnih radnika učitelj Šahbaz je pjevao svojim kolegama, što ih je posebice uveseljavalo.

Svoju zadnju generaciju iz škole u Podgajevima napustio je 2008. godine kada ga je savladala teška bolest koja je nažalost bila jača od njegovog plemenitog srca koje je prestalo kucati 13.05.2009. godine. Iako je ovaj svijet napustio tako mlad, ostale su brojne uspomene koje nose ljudi širom svijeta, pa nekada pomenu svog učitelja koji ih je naučio prvim slovima, orjentaciji prema zvijezdama zbog koje nikada nigdje nisu zalutali, ni u stvarnosti, ni u sjećanju gdje ih u nekoj učionici čeka njihov Učo.

Moram se pohvaliti da sam imao sreću da moj učitelj bude upravo ovaj plemeniti čovjek, od koga sam naslijedio ljubav prema poeziji, prirodi i nauci. Da sam kojim slučajem postao učitelj, bio bih potpuno isti. Te ratne godine dok su naši očevi bili po ratištima, krenuli smo u područnu školu Zema, plašeći se svega što nas čeka. A čekao nas je veseo čovjek krupnog glasa, i prvoga dana moj učitelj i ja zapjevali smo u duetu. Učio nas je lijepom ponašanju, žongliranju, pričao je o čudima o kojima nismo znali, koje nismo vidjeli, odveo nas na prvi izlet, na prvu ekskurziju, čitao pjesme koje je pisao svojoj unuki Sandi.

A ti dani daleko su i sve dalje iza nas, ponekad sretnem neko lice iz mog razreda, ali dosta drugačije i samo u očima prepoznam neku veselu djevojčicu, nekog nestašnog dječaka. Odem često našem učitelju na mezar, jednom vidjeh oko njegovog nišana cio roj pčela. I to me obradovalo, jer volio je pčele, a one mu valjda obilaze mezar poput njegovih đaka./Emir Nišić/