Majka je brata i mene odmah poro đenju bacila u kantu za smeće!

Moj život započeo je u kanti za smeće. U nju me majka Marija, položenu u kutiji za cipele, bacila tri dana nakon moga rođenja. Nisam bila sama, iznad moje, u drugoj kutiji bio je utrpan i brat blizanac Miroslav.

Bilo je to u srpnju prije 56 godina ispred našeg stana u Zagrebu – potresna je ispovijest 56-godišnje Preložanke Božice Nukić Tomašić.
Na sreću, smetlari su toga dana kupili smeće i čuli plač gladne i već iznemogle djece koja su se gušila. Stigla je policija i blizanci su, uz djelatnike centra za socijalnu skrb, smješteni u Nazorovu, u dom za nezbrinutu djecu. Tu su rasli tri godine, a potom su ih razdvojili. Božica je do prvog razreda živjela s časnim sestrama, a potom od prvog do osmog razreda u dječjem domu u Gornjem Prekrižju. Tijekom školskih praznika i blagdana odlazila bi u Slavoniju k jednoj obitelji, kako bi osjetila obiteljsku atmosferu. Sjeća se da je u ranoj dobi dobila epilepsiju i morala trošiti stalnu terapiju. Znala je da ima brata blizanca Miroslava s kojim je bačena u smeće i to ju je mučilo. Pitala se gdje je on, ali joj nisu ništa govorili. Osmi razred završila je s vrlo dobrim uspjehom, a potom i trogodišnju tekstilnu školu u okviru dječjeg doma u Zajezdi pokraj Budinščine.

ŽELIM VIDJETI SVOJU MAJKU !

– Kad su mi kao osamnaestogodišnjakinji gurnuli u ruke papire o mom porijeklu, otišla sam k socijalnoj radnici i odlučno zahtijevala da želim vidjeti svoju majku. Želim vidjeti i svoga brata blizanca. Pitala sam gdje su oni. Socijalna radnica pogledala me u čudu i kimnula glavom. Sutradan me stavila u auto i odvezla u jedan mali stan. Neka žena, pijana i ispijena, gledala me i upitala: Tko si ti? Socijalna joj je rekla da sam njezina kćerka, na što se samo kratko u mene zagledala. Pitala sam je gdje je brat, a ona je slegnula ramenima. Zašto si to učinila, bacila nas kao zadnje govno? – prisjeća se svoga vapaja i pitanja Božica.
Majka Marija Krčivoj objasnila joj je u nekoliko rečenica. Iz obližnjeg rodilišta otpustili su je iznenada. Oca Milana s kojim je bila godinu dana u braku zatekla je s drugom ženom u njihovom bračnom krevetu. Svađali su se i mlada majka se napila u obližnjoj gostionici. Djecu je od jada jednostavno bacila u kantu za smeće. Neko vrijeme mladi bračni par odsjedio je zbog toga u zatvoru, saznala je kasnije Božica. Nakon tog traumatičnog susreta s majkom Marijom, od socijalne radnice zahtijevala je da majku odvedu na liječenje. Učinili su to, ali nakon nekoliko godina, ona se ponovo propila. Izgubila je posao čistačice i završila kao socijalni slučaj. Nakon susreta s majkom, Božica je zakonski pripala ocu. U njegovom je domu prvi put srela brata Miroslava. I maćehu s kojom je otac prevario njihovu majku. Živjeli su svi zajedno. Jako ju je boljelo što su brata uzeli, a nju, s epilepsijom i psihičkim smetnjama, odbacili. Maćeha ju je tukla i tu je zbog netrpeljivosti ostala svega dva mjeseca. Otac ju je smjestio u Dom za starije i nemoćne u Desinić.

BRUTALNO SILOVANJE U DOMU I ODLAZAK S PORTIROM

Prošlo je svega nekoliko mjeseci boravka u domu kad je jednog dana, u vrijeme ručka, u sobu 19-godišnje Božice upao agresivan 40–godišnjak sa svoja dva pomagača i brutalno je silovao. Nakon jednosatnog pakla, kao da je nešto slutio, vrata sobe otvorio je noćni portir doma Šaban Nukić, porijeklom iz Živinica. Tadašnja milicija odvela je svu trojicu, inače štićenike doma. Stravičan prizor uzdrmao je sve prisutne, Božica je doživjela teški stres i poniženje. Unatoč redovitom menstrualnom ciklusu, nakon pet mjeseci osjetila je da joj se u utrobi počelo micati dijete, ali bilo je kasno za pobačaj. Portir Šaban zavolio je Božicu unatoč svemu i trudnu je odveo u svoj stan u kojem je živio sam. Promijenio je posao, prekvalificirao se u milicajca, a kasnije je završio i školu za inspektora. Kad se rodio Božidar, plod brutalnog silovanja, prihvatio ga je kao da je njegov sin. Dao mu je svoje prezime i kad je dječaku bilo godinu dana, 1975. godine vjenčao se s Božicom. Jednom prilikom joj je rekao da je silovatelj dobio deset godina zatvora, a njegovi pomagači po pet godina.

KRATKOTRAJNA SREĆA SA ŠABANOM

Sreća sa Šabanom trajala je kratko. Od svih psihičkih trauma i epilepsije, Božica jedan od napada dobiva u gradu baš kad je prelazila tramvajsku prugu. U trenutku napada udario ju je tramvaj i završila je u bolnici. Ostala je bez lijevog bubrega, s brojnim prijelomima. Šest mjeseci bila je sva u gipsu. Tijekom svih pregleda otkrivena su joj i dva tumora na mozgu. Preživjela je brojne operacije. Dvadeset godina stariji Šaban s njom je prebrodio sve teške trenutke i brinuo o Božidaru.
Kad se činilo da je sve ružno iza njih, Šabanu je dijagnosticiran tumor, također na mozgu. Srce nije izdržalo tešku operaciju, umro je na operacijskom stolu. Božidaru, koji je već napunio petu godinu, od doživljenog šoka u bolnici je počeo kržljati desni dio tijela.

KALVARIJA BOŽICE NUKIĆ NASTAVILA SE U JANKOMIRU

Božica je nakon smrti muža još jednom zatrudnjela. Već kad je bila u poodmakloj trudnoći, saznala je da je otac djece oženjen. Rodila je blizance Zorana i Đurđicu. Đurđica je rođena s lakom mentalnom retardacijom. Psihički dotučena i bolesna još od operacija, Božica se razboljela do kraja i završila u Jankomiru. Oboljela je i od meningitisa i godinu dana ležala gotovo nepokretna.
Rekli su joj da su djeca smještena u domu u Nazorovoj. Kad se donekle oporavila, potražila ih je. Našla je samo Božidara i Đurđicu, Zorana nije. Njega su udomili kod obitelji u Velikoj Gorici. Đurđica je jako patila za bratom blizancem, stalno ga je tražila i čekala. Boljelo ju je što nju, s posebnim potrebama, nisu htjeli u tu obitelj. Zoran se nije vratio.
Majka Božica nakon izlaska iz bolnice iznajmila je jednu malu sobu u kojoj je živjela. Redovito je posjećivala svoju djecu i vidjela kako odrastaju. Jednog jutra na vrata je pokucao dimnjačar Dragutin Tomašić iz Preloga. Zaposlio se u Zagrebu i čistio u njezinom rajonu. Počeli su živjeti zajedno i rodila im se kćerka Ivana. U proljeće 1986. godine s jednogodišnjom su djevojčicom doselili u Prelog, u Dragutinovu rodnu kuću. Njegova majka Terezija Božicu je prihvatila kao kćer, ali na žalost, svekrva umire već godinu dana kasnije. Božica 1993. godine rađa i peto dijete, kćerku Dragicu.

SVI TAKO BLIZU,A TAKO DALEKO

Za to vrijeme Božičin najstariji sin Božidar Nukić iz Nazorove seli u Gornje Prekrižje u kojem završava osnovnu školu, a nakon toga u Samoboru poljoprivrednu. Zoran je ostao u obitelji u Velikoj Gorici i završio za automehaničara. Njegova sestra blizankinja Đurđica krenula je majčinim stopama. Nakon završene osnovne škole u Gornjem Prekrižju, u Zajezdi kraj Budinščine završava školu za krojačicu. S bratom blizancem Zoranom vidjela se samo jedanput, već kad su završili školovanje.
Ona nikad nije oprostila ni njemu ni svima pomalo što su ih razdvojili. U Prelogu se njihova majka Božica uskoro počela boriti s muževim alkoholizmom. Centar za socijalnu skrb u šestom razredu osnovne škole stariju kćerku Ivanu smjestio je u udomiteljsku obitelj, a nakon toga i mlađu Dragicu. Kad joj je muž Dragutin umro od raka 2008. godine, ostaje sama živjeti u pomalo ruševnoj i dotrajaloj kući.

KAD SE I ZADNJA ZVIJEZDA UGASI…

Majci Božici i svojim polusestrama Zoran je počeo pomagati čim se osamostalio i radio u varaždinskom poduzeću na održavanju cesta po cijeloj Hrvatskoj. Često je posjećivao majku koju je obradovala vijest da se ženi.
Zoran se, igrom slučaja, zaljubio u djevojku Petru koja je imala cerebralnu paralizu i bila u kolicima. Vjenčali su se. Imao je želju okupiti cijelu obitelj jer se nikada nisu vidjeli svi zajedno.

Nije uspio. Prije tri godine poginuo je u prometnoj nesreći na povratku u Varaždin, kad se cisterna zabila u njihov kombi. Supruga Petra od šoka je izgubila bebu u šestom mjesecu trudnoće. Gospođa Božica tad si je pokušala oduzeti život. Drugi put. Prvi put je to pokušala učiniti kad je pijani suprug želio zaklati najmlađu kćer Dragicu.

KAD SE SVE ZBROJI I ODUZME

– Kad se sve zbroji i oduzme, nemojte misliti da mi je stalo do mene. Na posljednjem snimanju glave rekli su mi da se tumor ponovo pojavio. Ne želim više pod nož. Živim s lijekovima i sa skromnom socijalnom pomoći. Kuća mi je dotrajala i nemam vode u kući. Grad mi tu i tamo pomogne, ali ponekad sam novac morala i odraditi sadnjom cvijeća u centru u okviru javnih radova.
Još uvijek nisam ostvarila pravo na mirovinu jer mi nisu dali papire o trajnoj nesposobnosti. Voljela bih da mi se vrati i sa mnom živi moja najmlađa kćerka Dragica koja živi u Čakovcu s mladićem i unučićem Danijelom. Isti Zoran, vjerujte mi. Međutim, nemam uvjete da mi dođu, a nikad kćeri ne bih poželjela da ostane bez djeteta. Kćerka Ivana s mužem živi u Nedelišću i imam unuku Evu. Božidar živi u Zagrebu i oženjen je snahom Zehrom. Đurđica živi u Čakovcu, u stambenoj zajednici Udruge za pomoć osobama s mentalnom retardacijom. Svima koji su me fizički povrijedili oprostila sam, borila sam se za djecu koliko sam mogla uz lijekove i zlu sudbinu koja me pratila.
Čak dok smo krstili najmlađu kćer, preko crkvenih papira saznala sam da mi je majka rođena Preložanka, po prezimenu Zadravec, i da tu živi moja rodbina koju sam upoznala.

A NISAM OPROSTILA…

Majci Mariji Krčivoj Zadravec, koja me zajedno s bratom bacila u smeće, nisam oprostila jer sam se upravo tisuću puta osjećala tako, kao smeće. Nisam oprostila ocu Milanu što me nije zadržao kod sebe kao mog brata Miroslava jer sam bila bolesna. Miroslav se bio oženio u Bosnu i ima blizance. Vratio se k maćehi s kojom živi nakon očeve smrti.

Ni njemu nisam oprostila jer nikad nije osjetio da smo zajedno disali pod majčinim srcem i zajedno se gušili u kontejneru u kutijama za cipele. Zar nije imao želju zaštititi me? Otac se ženio pet puta i umro prije nekoliko godina u Njemačkoj. Njemu nisam oprostila taj avanturistički duh koji je uništio obitelj i naše živote – sa suzama u očima završila je svoju priču gospođa Božica.
Ove priče ne bi bilo da mi elektronskom poštom na Facebook za Sve svete nije stigla Božidarova poruka: Pomozite mi, kupio sam lampaše za bratov grob, ali nemam novac da iz Zagreba otputujem na varaždinsko groblje…/Zinka Čižmešija/

Vaš komentar na članak: