Rijetkost je da neko u našim krajevima doživi 60 godina zajedničkog života, a da sve bude u najboljem redu, kao što je to primjer naših Živiničana- Vilme i Franje Anušića. Za taj dugi period doživjeli su mnogo lijepog, dobili dvoje djece, 4 unučadi i 4 praunučadi.

Franjo je svoj radni vijek u Živinicama počeo u jednoj omanjoj krojačkoj radnji, koja se nalazila u kući Hajdarevića, sa nepunih 15 godina zaradio je prvu platu.Dok je on radio mlađana Vilma je još išla u školu i među prvima je završila malu maturu-svih osam razreda ondašnje osnovne škole 1953.godine. Školovanje je nastavila u učiteljskoj školi, stigla do trećeg razreda i tada se prekida njen obrazovni put, a evo i zašto:

“Glavni krivac što nisam postala prva živinička učiteljica je moj Franjo, koji više nije mogao čekati da završim školu i tako smo prije 60 godina stali pred matičara i održali se do današnjeg dana. Ono što želim reći, kada je u pitanju tajna uspjeha naše zajednice jeste harmonija i povjerenje koje mora vladati među supružnicima, a toga kod nas nikada nije manjkalo”, kaže nam Vilma.

Tokom svog radnog vijeka Franjo je promijenio nekoliko firmi, pa je poslije krojačnice nastavio u KOmunalnom preduzeću Rad, potom Šumsko privrednom preduzeću Miljkovac, kao knjigovođa, zatim u Veterinarsku stanicu Živinice na blagajničke poslove i završava u Angrosirovini, gdje je proveo lijepih 23 godine.

Za dobre igre-ručni časovnik

“Jedno vrijeme sam našao posao u Lukavcu pošto u ona vremena je bilo mnogo krojača, a malo posla, ali mi se mama usprotivila. Tada sam uz pomoć uprave Slavena prešao u Rad. Igrao sam dobro u Slavenu punih 18 godina, stigli smo i do kvalifikacija za Drugu ligu SFRJ, što je najveći uspjeh do sada. Za dobre igre u Slavenu nagrađen sam časovnikom, a u ono vrijeme u gradu je samo 10 ljudi imalo sat, što je značilo da se radi o pravom poklonu.Drago mi je danas kada čujem da je Slaven u usponu i da se plasirao u Prvu ligu FBiH. Penzionisan sam 1985.godine i zahvaljujući radu u Angrosirovini, koja je tada bila među najjačim firmama u gradu, danas imam dobru penziju”, prisjeća se Franjo.

Vilma je prvo zaposlenje dobila u Konjuhu, gdje je provela 7 godina, a sve ostale u administraciji općine Živinice, na raznim poslovima. O svojim mladim danima kaže:

Nigdje komšiluka kao u Čitlucima

“Mi smo imali sreću da smo živjeli u ona vremena, kada je bilo mjesta za sve. Sada vidimo koliko je mladima teško doći do posla i zašto tako mnogo mladih odlazi van ove naše lijepe Bosne i Hercegovine.Eto mi smo se početkom rata zadesili u Čitlucima-Tarevo, kraj Gostelje, gdje imamo vikendicu, tu smo doveli i moje roditelje, tako da nam je svima ovdje bilo veoma lijepo, uprkos teškim ratnim dešavanjima.U Čitlucima ima 50-tak domaćinstava i nigdje nema takvih komšija i susjeda, koji su nam povjeravali mnoge poslove. Tako smo mi bili aktivisti Merhameta i dijelili smo hranu komšijama, a moj Franjo je bio predstavnik Udruženja penzionera Tareva i općine Kladanj u Tuzlanskom kantonu, tako da i to govori kako niko nema takvog komšiluka kakav je naš. Tokom rata ovdje smo pokrenuli inicijativu pripreme toplih obroka za naše borce na linijama, pa je to sve funkcionisalo na najvišem nivou”.

Vilma se rado sjećaj svojih roditelja, majke Rozike i posebno tate Đure, poznatijeg po nadimku Puba, koji je mnogo značio za kulturna dešavanja u gradu:

Tata Puba-prvi glazbenik Konjuha

“Moj tata je među prvim aktivistima Duvačkog oretra Konjuh. On je išao u Zagreb po instrumente, koji i danas služe našim glazbenicima.Bio je prvi kapelnik i inicijator da se iz Dubrovnika za dirigenta dovede Nino Puljizović. Osim u glazbi tata je bio aktivan u gradskom horu i pozorištuu, tako da je cio dan bio zauzet obavezama. Još želim istaći i da je bio veliki majstor koji je onaj stari gater kraj glavne kapije Konjuha popravio sa grupom tadašnjih majstora, kako bi odmah nakon rata bio stavljen u funkciju rezanja trupaca”.

Osim što su navršili 60 godina braka, Franjo je upisao i 86 godina života, a supruga Vilma okruglo 80 ljeta, u nadi da će ih zdravlje još dugo služiti.To im i mi želimo, pa da se nađemo i na obilježavanju sedme decenije zajedničkog života!/Š.G./

Vaš komentar na članak: