Pravednik svijeta:LAZAR MANOJLOVIĆ

 

 Lazar Manojlović, prosvjetni radnik, novinar i publicista, dobitnik nagrade za građansku hrabrost »Duško Kondor», proglašen je Pravednikom svijeta u Padovi (Italija).Uručen mu je pečat grada Padove, te u njegovu čast posađeno je drvo masline u «Parku pravednika svijeta» (Giardino dei Giusti del Mondo), kao simbol sjećanja na hrabra i humana djela koja je činio za vrijeme rata od 1992. do 1995. godine u Bosni i Hercegovini.
   S ciljem promovisanja kulture mira, poštivanja ljudskih prava i ljudskog digniteta, a pod pokroviteljstvom Republike Italije, grad Padova osnovao je «Park pravednika svijeta» kao mjesto gdje će se čuvati sjećanja na hrabre ljude koji su se suprostavili genocidu.
   U parku Pravednika svaki dobitnik ovog laskavog priznanja ima svoj stub na kojem je ugravirano njegovo ime, a pored posađeno drvo. Pravilo je da se radi o vrsti drveta koja cvjeta, raste i rađa, a uz stub Lazara Manojlovića posađena je maslina. Biti Pravednik znači da se radi o osobi koja se zalagala na konkretan način kako bi spasila život progonjenima, ili je intervenisala u uslovima očigledne i vladajuće nepravde, a u korist istine.

 Lazar Manojlović se zaista zalagao na konkretan način. Prije rata se iz Tuzle, u kojoj je kao prosvjetni radnik ispratio mnoge generacije, vratio u Bijeljinu gdje ga rat zatiče kao direktora OŠ «Radojka Lakić». Problemi za Manojlovića počeli su odmah jer nije trpio diktat politike. Karadžićev SDS je ubrzo u škole uveo vjeronauku i sveštenike ali Manojlović se tome suprostavio govoreći da treba uvesti istoriju i sociologiju religija te osporavajući popovima pravo da školu tretiraju kao crkvenu svojinu. Cijeli grad je pričao o tome, a pravi skandal je izbio kada je Lazar Manojlović odbio zahtjev da se školi promijeni ime u «Sveti Sava». Ubrzo u Bijeljinu stižu uniformisani ljudi iz Srbije koju uz pomoć domaćih saradnika ubijaju ljude na ulicama, kućama, da ih odvode u logore. Progoni, pljačke i nasilje su bili svakodnevni i tada Lazar Manojović počinje da piše istinu, štitio je učenike i njihove roditelje, pomagao je ljudima koliko je mogao i iznosio javno ono što drugi nisu mogli ni smjeli. Logoraši su svjedočili o poštenom i hrabrom Manojloviću koji je izvlačio čitave grupe ljudi iz Batkovića uz obrazloženje da će raditi na renoviranju škole. Pomogao je mnogima da izađu iz pakla rata i ostao jedan od onih ljudi zbog kojih se ne mogu cijeli narodi smatrati zločinačkim.

 Vasilije Kačavedna proglasio ga je najvećim zločincem i izdajnikom srpskog naroda. Zbog svog pisanja brutalno je otjeran sa radnog mjesta i izbačen na ulicu. Ostao je živ i evo dobio priznanje Pravednik svijeta a on to zaista jeste. Kaže da se ne smije već dugo godina jer ne može se smijati dok oko njega ima nepravde i nesreće. Za sebe kaže da se ne smatra hrabrim već više poštenim.

  Dio govora Lazara Manojlovića u Padovi:

– Priznanje mi je lijepo i sjajno kao sunce, a veliko kao nebo. Ono je tim ljepše što ga primam u Padovi, u Italiji, a za ljudska djela koja sam činio i činim i Bosni i Hercegovini, mojoj otadžbini, lijepoj za oči, a teškoj za dušu.
Da svako od nas pomogne samo jednom čovjeku nestalo bi ugroženih, gladnih i bijednih u svijetu. Moja otadžbina je još uvijek posijana ranama i minama. Mine se sporo uklanjaju a rane se teško liječe i nove otvaraju. Sve ovo vrijeme građani BiH prolaze period ludila, na putu do pameti. Taj put je kao vidikova linija – što joj bliže ona je sve dalje. To je zato što bh političari nemaju ni poštenja ni zdravog razuma. To i takvo stanje, haosa i beznađa samo njima odgovara. Zato su u Bosni ljudi i dalje stradalnici.
Ne dozvolimo da se bilo gdje ikada desi nova Bosna i Hercegovina. To je osnovni ljudski zadatak. Priznanje Pravednika primam u vremenu velikog apsurda. Na jednoj strani nauka i tehnologija napreduju brzinom svjetlosti sve u korist čovjeka, a na drugog strani istovremeno imamo sve prisutnije ljudsko zlo i izopačenost, bijedu i sirotinju, glad i opštu ugroženost malog čovjeka.

Lazar Manojlović