U spomen:Emil Milenko Čokljat/1932.-2022./

Napustio nas je naš sugrađanin Emil Milenko Čokljat u 90.godini svog života.Često smo ga ranijh godina viđali u gradu, šetao se i ponekad bi sjeo sa društvom u nekom od gradskih kafea ali, kako su godine prolazile, sve rjeđe.Napuštali su ga njegovi vršnjaci i u gradu je ostalo malo njegovih drugova i prijatelja iz mladih godina.

Kada se bude pisala istorija FK Slavena sigurno će biti mjesta i za bivšeg lijevog halfa ovog kluba Emila Milenka Čokljata. Za sve mladiće tog vremena bilo je pravilo da se upišu u Slaven i postanu fudbaleri, pa je tim putem daleke 1946.godine krenuo i igrač sa nadimkom Milenko, koji je dobio dok je igrao za prvi tim. O Čokljatu smo pisali prije 8 godina i o svojim prvim utiscima i igrama u Slavenu rekao je:

“Kada sam ja počeo igrati 1946.godine klub nam se tada zvao Drvodjelac, a tek kasnije je ime promjenjeno u Slaven. Prvi trener bio mi je Smajš koji je došao iz Banja Luke, a poslije je trenersku ulogu preuzeo poznati Vlatko Konjevod. Inače je Slaven uvijek imao dobre trenere, pa nije ni čudo što su mnogi fudbaleri zaigrali u jakim klubovima širom bivše Jugoslavcije i Evrope, a bilo je čak i reprezentativaca. Slaven je danas brend u BiH, bez obzira gdje se takmiči. Prestao sam igrati nogomet nakon 12 godina, jer sam imao težu povredu protiv ekipe Odžaka”.

Zanimljivo je istaći da tokom tih dugih 12 godina igranja u Slavenu Emil Milenko Čokljat nije nikada postigao gol, a odigrao je preko 600 utakmica, što prvenstvenih, kup ili prijateljskih, o čemu ima objašnjenje:

“Mnogi kažu da je to fenomen da nisam u toliko godina i toliko utakmica postigao gol, mada bi neko rekao da jeste! Imali smo uvijek dobre napadače, efikasne i postizali su mnogo golova i što bih se ja miješao u njihov posao. Bio sam spona između odbrane i navale, s tim što sam više pazio da ne primimo gol! Išao sam uvijek na prvu loptu, pa je član uprave Hakija Pirić imao običaj reći “Milenko skače ko srna”. Najradije bih kada oduzmem loptu od protivničkog igrača proslijedio je brzonogom desnom krilu Franji Anušiću, kojega je malo koji protivnički igrač mogao stići”.

Emil Milenko Čokljat je radio u mašinskom pogonu fime Konjuh i zanimljivo je čuti kako se u to vrijeme pomagalo jedinom fudbalskom timu općine Živinice:

“U Konjuhu smo pokrenuli akcijui prikupljanja starog željeza i uspjeli smo prikupiti 40 tona, utovarili u vagone i zarađeni novac je dat za naš Slaven. Isto tako akcija je bila oko gradnje tribina na stadionu. Bile su lijepe drvene tribine koje su projektovali Franjo Molan, inače golman i Anto Červen. Sve je napravljeno u Konjuhu i poslije smo prenosili konstrukcije i montirlali, tako da smo dugo godina imali pokrivene tribine sa klupama za sjedenje, a ispod tribina je tekao jedan rukavac Oskove i tu smo se umivali poslije utakmica”.

I na kraju našeg razgovora preostalo je da saznamo koja je to utakmica ostala u sjećanju nekada vrsnom fudbaleru Emilu, koji je u Slavenu igrao zajedno sa svojim bratom Rudom:

“Imali smo 1954.godine kvalifikacije za sarajevski podsavez i odlučujuću utakmicu smo igrali u Odžaku sa Jedinstvom. Mi smo u gostima uspjeli pobijediti 7:0, a pošto je bio običaj da se poslije utakmice ide na zajedničku večeru, mnoge igrače iz Odžaka je blilo stid, tako da su došli samo trener i golman te ekipe. I domaćini su tada imali mnogo šansi za gol, ali je kod nas golman Jospi Lukšić branio fenomenalno, a napadači postizali golove, tako da me je ta utakmica najviše obradovala i ostala dugo u sjećanju do današnjih dana”.

Našem dragom sugrađaninu Emilu Milenku Čokljatu neka je laka zemlja, a porodici iskreno saučešće.