Atletika: Uspješan vikend u Somboru

Prijatelji nas nagovore na dobro ili loše ovisno o tome ko su nam prijatelji, ja sam imao sreću da su me prijatelji godinama nagovarali da se počnem baviti atletikom, a kada sam ih konačno poslušao onda sam promijenio navike, a samim tim promijenio se moj život. Uskoro će tačno godina kako se takmičim na uličnim atletskim trkama u BIH i Srbiji, gdje sam postigao određeni napredak.

Vikend koji je iza nas donio je 44. izdanje Somborskog polumaratona najstarije trke u Srbiji. U okviru svojih takmičarskih planova moj najbolji prijatelj Mirzet Halilović Valer i ja uvrstili smo ovaj datum u rokovnike, a na trku moramo otići baš oldtimerom. Najstarija trka u Srbiji idealna je prilika da se na njoj pojavi najstariji Fićo iz BIH! Putovati malim automobilom starim 63 godine je posebna draž ali i rizik na koji su spremni samo najhrabriji u oldtimerskom svijetu. Pripremali smo se danima, najprije trenirajući kombinirajući intervalne i treninge dužine, a polako se spremao i Fićo te smo ponijeli sve neophodne rezervne dijelove: poluosovine, prirubnice, karburator, beznzinsku pumpu, remen, razvodnik paljenja, svjećice, kablove, remenje… Mirzet Halilović član AK Sloboda Tehnograd iz Tuzle trčat će polumaraton tj. trku dužine 21.097 metara, a ja sam prijavio trku dužine 7km budući da se inače takmičim na trkama od 5km, ali ovdje organizator iz praktičnih razloga nije održao takvu trku, već su zbog ostalih učesnika odrđene distance 7,14 i 21km.

Krenuli smo 18.05.2024. godine u ranu zoru kroz maglu sprečanske doline malim Fićom koji je na galeriji nosio stolice za piknik. Osvajali smo kilometre, prelazili granice, jer u Sombor je najbliže preko Hrvatske. A na granici Fićo sa kontra-vratima je uvijek atrakcija, malo je onih koji putuju 63 godine starim automobilom, a on baš najbolje budi sjećanja, pokalanja osmjehe i svakoga oduševi. Mi smo sigurni u ovaj automobil koji nas je toliko puta doveo bez kvarova na udaljena odredišta. Prvi odmor pravimo u Borovu gdje upoznajemo drage domaćine, jedan od njih ima BMW E36 iz 1992. godine u fabričkom stanju, razgledamo automobil i usput se rapitujemo o starim Zastavama imali ih još, ili barem neko staro biciklo. Rekoše nam za Čkalju, on prodaje bicikla. Sjedamo u Fiću i pronalazimo živopisnog domaćina koji se bavi popravkom i prodajom bicikala, ali iz svoje kolekcije ne želi prodati bicikl koji nas zanima,a to je Rog iz 1970.-tih godina. Idemo dalje, opet granica, i opet oduševljenje carinika, žele nam sreću i čude se tom automobilu kakvog odavno nisu vidjeli. Idemo prvo u pravcu dobro nam znanog i dragog Apatina, a na putu do Apatina je Sonta.

Malo mjesto u kome je subotom pijaca prepuna voćnog šarenila, cvijeća, alatki , pa čak i pilića. Svraćamo, upoznajemo ljude, i meni pade na um da mi je pričao Marko Martinović iz Vrbasa (a koji je rodom iz Stupara) da baš u Sonti postoji čovjek koji je kolekcionar Zastava automobila poput nas, rekao mu je da će mu doći Emirove priče da to snime, i ja sam zapisao adresu u rokovnik koji nisam ponio. Imao sam tačno ime, broj telefona, adresu… raspitujemo se, šalju nas u zadnju ulicu desno, a tu upoznasmo divne ljude, porodicu Peleš koji imaju kuću iz 1900. godine, urednu i divnu, sa predivnom baštom prepunom najukusnijeg voća. Tu pored njih je majstor Boško na kojeg su nas uputili, ali on reče da nema Zastava to su vas pogrešno poslali, trebate kod Foto Tonija gore, on to ima. Idemo na lokaciju ali vlasnika ne zatičemo kod kuće pa smo pregledali dio kolekcije automobila onoliko koliko smo bez njega smjeli i mogli. Brzo nakon toga stižemo u taj divni Sombor, gdje srećemo drage ljude, ja za divno čudo sretoh dosta poznatih ljudi za koje nisam znao da žive baš tu.

Gledali su naše avanture i kažu vrlo rado prate Emirove priče, posebno kada putujemo po Vojvodini. Sombor je divan grad koji me uvijek asocira na priče starijih komšija koji su u neka vremena odlazili u Sombor da beru kukuruz, te su kažu od toga dobro zarađivali. Do istog smo doplovili ravnicom koja se pokazivala u svojoj raskoši priređujući nam lijepu dobrodošlicu. Dan smo iskoristili za šetnju, za ručak u parku, onako kao svi veliki putnici, ne idemo u restorane, jedemo tako kako nam je paktičnije i slađe. U tome je neka draž, a uvijek nam priđe neko ko se raspitije Fići. Ne znam tačan broj ljudi koji se u ta dva dana fotkao s njim. Tokom popodneva Fićo je bio na glavom trgu i svi su se oduševili. Mi smo podigli startne pakete, koji su da usput kažemo odlični te odlazimo na odmor. Nedjeljom uvijek ustajemo rano, ali baš uvijek, ne mogu se sjetiti nedjelje u kojoj sam spavao do 8 sati! Ide spremanje i polazak opet na glavi trg gdje prije svega parkiramo naše vozilo po kojem smo prepoznatljivi, opet srećemo drage prijatelje iz svijeta sporta, obavljamo zagrijavanje, a start trke je planiran u 10 sati.

Na polumaratonu su nastupila 3 takmičara iz Bosne i Hercegovine: Darko Lončar – Dečki u plavom CR 387 Sarajevo Miroslav Spasić – Ozren Kraljica Mirzet Halilović – AK Sloboda Tehnograd Tuzla Na trci 7 kilometara jedini učesnik iz BIH bio sam upravo ja ; Emir Nišić Dečki u plavom CR387 Sarajevo , na istoj sam osvojio 61. mjesto od ukupno 408 takmičara sa vremenom od 37:20 min. Budući da nikada nisam trčao trku od 7 kilometara ovo je dobar rezultat, posebno ako se uzme u obzir temperatura koja je rasla iz kilometra u kilometar, te da je to moja tek 13. utrka. Moj prijatelj Mirzet Halilović osvojio je 25. mjesto na polumaratonu među 464 takmičara sa vremnom 1:32:55. U naše Živinice donosimo 2 finišerske medalje i beskraj sreće zbog našeg uspjeha na ovoj teškoj trci gdje je osim jake temperature i dobro utrenirana konkurencija davala sve od sebe da bude što bolja. Lijepo je bilo trčati kroz vojvođanske šorove, kroz drvorede, gdje je organizator pripremio mnogo okrepnih stanica, a bilo je i muzike uživo koja je podizala adrenalin i nije dala da odustanemo. Čovjek može biti samo prepun ponosa ako nastupa na ovako velikom sportskom događaju koji zaista mogu usporediti sa velikim maratonima u našem okruženju a gdje sam prije svega kao snimatelj bio prisutan godinama unazad.

U Vojvodini uvijek se čovjek dobro osjeća jer su ljudi srdačni, a puno je naših zemljaka koji uvijek zovu na kafu ili pak rakiju. Topao dan bio je naporan i za povratak oldtimerom domaće proizvodnje u čijoj saobrćanoj piše Zastava 600 , iscrpljujuće gužve na granici dodatno su pojačale umor nakon trke, ljubaznost carinskih službenika ipak je popravila dan. Jedna službenica na granici reče da je auto baš sladak! Žurimo da odmorimo, i da što prije počnemo sa treningom za novu trku. A nova trka je poprilično daleko, distanca je svima ista – 10 kilometara a održava se u Petrovcu na Mlavi 25.05.2024. godine, gdje smo Mirzet Halilović i ja jedini učesnici iz BIH. O našem putovanju, i postignutim rezultatima na trci opet ćemo pisati, jer ko zna, možda neke od vas zarazimo ljubavlju za oldtimerima, za putovanjima ili pak za sportom i zdravim načinom života, pozitivnim razmišljanjem i još pozitivnijim djelovanjem. U Sombor ćemo ponovno doći prije svega jer je organizator savršeno odradio svoj posao, nudeći puno dodatnih sadržaja, od kojih će neko možda izvojiti ukusnu makovnjačku ili pak gulaš u kojem su mogli uživati učesnici, ali toliko je toga što vas može oduševiti u ovom gradu. U tom Somboru svega na volju…/ Emir N./