Naša Šuhra – predsjednica udruženja “Žena Podrinja” Bratunac

U širenju i očuvanju istine na ubijene u genocidu u Srebrenici 1995. godine, najglasnije i najupornije bile su majke, žene Srebrenice, Bratunca i drugih općina Podrinja. Uporne u traženju nestalih, ukazivale su na važnost identifikacije već pronađenih posmrtnih ostataka žrtava genocida i zahtijevale ažurnije istraživanje o pronalasku novih masovnih grobnica. Da li se radilo o sastancima sa zvaničnicima, mirnim protestima u gradovima Federacije Bosne i Hercegovine, učešću na raznim domaćim i regionalnim tribinama, praćenju suđenja ratnim zločincima i svjedočenju protiv njih, nisu posustajale u svojoj borbi za istinu o Srebrenici, u kojoj su nerijetko ostajale same.

Nemjerljiv je njihov doprinos i Memorijalnom centru Srebrenica na čiju važnost postojanja su, kad god su imale priliku, ukazivale domaćoj i široj javnosti.

Jedna od onih koje su, nakon jula 1995. godine, život posvetile traženju nestalih i širenju istine o genocidu je i Šuhra Sinanović iz Bratunca. U genocidu su joj ubijeni suprug i dvadeset tri člana porodice. Ukopan je na prvoj kolektivnoj dženazi u Potočarima 31. marta 2003. godine, zajedno sa još sedam članova porodice.

Šuhra je i predsjednica udruženja “Žena Podrinja” iz Bratunca, koje je osnovano 1992. godine, a registrovano 1993. u Tuzli i jedno je od prvih udruženja ovog tipa. Od 2000. godine svoje aktivnosti nastavilo je obavljati u Kantonu Sarajevo i šire. Glavna aktivnost ovog udruženja, na čelu sa Šuhrom Sinanović i Kadefom Rizvanović, je pronalazak i identifikacija žrtava genocida koji je počinjen na području općine Bratunac u periodu 1992-1995. godine. Pored navedene glavne aktivnosti udruženje “Žena Podrinja“ Bratunac redovno organizuje druženja i sastanke sa porodicama nestalih te izradom raznih projekata pokušava da na što bolji način ostvari saradnju sa njima kako bi im pružilo pomoć i podršku.

Treba naglasiti da je ovo udruženje bilo pokretač osnivanja mezarja “Veljaci“ u Bratunacu, mjesta smiraja za žrtve sa područja općine Bratunac ubijene tokom 1992. godine. “Žena Podrinja” se bavi i angažovanjem i aktivnostima vezanim za kolektivnu dženazu u Potočarima, jer je sa područja općine Batunac ubijeno 2081 osoba koja se vodi među nestalim u Potočarima.

Šuhra je i svojim ličnim svjedočenjem o iskustvu u ratu doprinijela projektu usmene historije Memorijalnog centra, a samim tim i širenju istine o genocidu u Srebrenici. Nemjerljiv je i njen doprinos u pronalasku preživjelih svjedoka genocida koji su podijelili svoje svjedočenje sa timom Memorijalnog centra. Organizovanjem sastanaka u mjestima na Kantonu Sarajevo, gdje su nakon genocida život nastavili nekadašnji stanovnici podrinjskih općina, svojim zagovaranjem je doprinijela da mnogi preživjeli svjedoci genocida podijele svoju životnu priču i Memorijalnom centru na trajno čuvanje poklone lične predmete svojih najmilijih, ubijenih u genocidu.

“Mi Bošnjaci imamo tu naviku da zaboravljamo ako ne pišemo, ako ne zabilježimo šta se dogodilo, i nažalost to nam se vrati na najgori način. Govorim u lično ime, često molim one koji su preživjeli genocid i svu golgotu života pod opsadom, da pričaju o tome, da svoje iskustvo podijele sa svijetom, a najbolji način da to učine je u saradnji sa Memorijalnim centrom u Potočarima. Ta institucija nije samo mjesto okupljanja svih nas 11. jula svake godine. Istina je da nam je primarni cilj da pronađemo i ukopamo i posljednju žrtvu genocida, ali šta poslije? Rad Memorijalnog centra i istina o genocidu ne završavaju sa posljednjim ukopanim. Istina se mora prenositi i nakon toga, svim posjetiocima koji dođu u Potočare moramo što više svjedočanstava ponuditi, što više predmeta koji svjedoče o žrtvama. Do nas je. Ja neću pokleknuti, ne smijem. Do posljednjeg daha ću govoriti o genocidu i boriti se da se i posljednja žrtva pronađe i ukopa u Memorijalni centar u Potočarima i Veljacima u Bratuncu”, naglasila je Šuhra.

Memorijalni centar duguje neizmjernu zahvalnost Šuhri Sinanović i na njenom gostoprimstvu i nesebičnoj pomoći koju je pružila tokom protekle godine timu Memorijalnog centra koji je radio na projektu usmene historije na području Sarajeva, gdje su snimani preživjeli svjedoci genocida./Tim za medije/