Osvrt:Gdje su zlatna novinarska vremena?

Eh, gdje su ona zlatna novinarska i voditeljska vremena!Vremena kada su voditelji i novinari bili uzori, užitak i ponos onima koji su ih slušali i gledali.

Uz svo dužno poštovanje prema svačijoj ličnosti, moram priznati da su neki spikeri zaista nekako ne baš najugodniji za uho pa donekle ni za oko.

Danas su glavni kriteriji za rad u medijskim kućama lojalnost i podobnost, uglavnom stranačko-politička i tu priča uglavnom počinje i završava. Najkraće rečeno, kriteriji su srozani do neprepoznatljivosti ili ih uopšte nema, dok bi blaža verzija glasila – red vrijednosti više ne postoji, barem u praksi, svakim danom sve više nestaje, i upravo ta činjenica ne daje previše nade onima koji su sposobni ali nisu podobni…

Nije svako uho isto – nekima apsolutno ne smetaju neartikulisani glasovi spikera u medijima, a neki ne mogu slušati takve vokalne pojave više od par minuta.

Kako se dobro sjećam i onih vremena prije rata kada su ipak postojali određeni standardi za sve spikere u medijima, jasno mogu napraviti komparaciju standarda tada i sada. Sada ziasta ima daleko vise neartikisanih i uhoparajućih glasova na radiju i TV-u, pa čak i u ozbiljnijim TV kućama.

U svakom slučaju, volio bih čuti i misljenja drugih po ovom pitanju.Nekada su pažljivo birani oni koji će se obraćati javnosti i u informativnom i u zabavnom programu.
Spiker je, za početak, morao imati lijepu, prijatnu boju glasa. Poštovala se jezička norma u medijima; sa spikerima su radili lingvisti, poštovao se autoritet stručnjaka i slušala se riječ nauke.

Spikerima danas ni logopedi ne bi mogli pomoći.Kao što imamo gomilu sveznajućih, samozvanih stručnjaka za sve moguće oblasti, koji veze s mozgom nemaju, tako je isto i kad je ova tema u pitanju./Ahmet Beširović/