Rame uz rame u drugom safu sa predsjednikom komiteta

Po naslovu, vidi se da ću pisati o vremenu komunista o Titovom vremenu.Osjećam da imam pravo da pišem o Titovom vremenu, živio sam vrijeme komunizma bio sam Titov: pionir, osnovac, srednjoškolac, student, komunista,vojnik i radnik. Neću hvaliti Titovo vrijeme, neću hvaliti ni ovo današnje
vrijeme . Sve je to isto, samo dresovi drugi. Nemože nama pomoći ni jedno vrijeme niti bilo koji sistem, problem je u nama samim, okrenuti smo jedni protiv drugih u oba sistema. Obično krivimo druge za stanje u kojem se nalazimo. Počet ću sa jednom pričom iz 80- tih. Kao student u Subotici predložen sam od strane studenata i profesora da postanem član SKJ (Saveza Komunista Jugoslavije) . Prihvatio sam članstvo zbog prednosti koje su imali članovi partije: u toku studiranju, u toku služenju vojnog roka, prilikom
zaposlenja itd. Partiske aktivnosti u Subotici tekle su uredno ,članstvo u partiskoj organizaciji je trajalo sve do polaska u moj rodni kraj Suhu. Tada sam ponio poveznicu da se povežem u partisku organizaciju u mjestu stanovanja.
Prošlo je nekoliko mjeseci a drugovi nikako da me prihvate u partisku organizaciju u Suhoj. Nakon pritiska koji sam izvršio na sekretara, on mi je rekao da predsjednik komiteta se začudio otkud ti u partiji, rekao je: „on i svi iz njegove kuće idu u džamiju“. Mjesecima sam čekao, nisu prihvatili poveznicu?
Moji profesori, kolege studenti, seretar OOSKJ u Subotici i predsjednik pokrajinskog komiteta SK Vojvodine ( koji mi je i uručio partisku knjižicu) misle da zaslužujem biti član SKJ. Predsjednik komiteta u Živinicama ne misli tako ,uslijedile su višemjesečne opstrukcije nakon čega sam shvatio da sam
isključen iz SKJ ,bez da je neko obavio razgovor sa mnom ili pismeno me obavijestio. Pomirio sam se sa tim. Mogao sam puno izgubiti kao mlad čovjek ali eto nisam. Zaposlio sam se gdje nije bilo pitanje dali sam član SKJ. Vrijeme je prolazilo. Shvatim da nisam ništa izgubio. Krajem 80-tih pozicija komunista
je slabila, uskoro je došlo do razlaza komunista. Kraj! Onda jednog dana dok sam sjedio u drugom safu u džamiji, došao je „moj nesuđeni predsjednik“ sjeo je pored mene. Prošlo i njegovo vrijeme ! Moje misli su obuhvatile nekoliko godina u nazad razmišljao sam čekajući vrijeme namaza. Sjetio sam se da je džamija mjesto gdje dolazimo u ime Allaha, tako da nema mjesta za negativne misli prema džematlijama. Klanjali smo namaz rame uz rame ja i predsjednik komiteta. Pomislio sam kako je Allah milostiv i prašta, pa zašto nebi smo i mi obični smrtnici praštali jedni drugima. Na kraju namaza kada smo predali selam
na desnu stranu ja sam žmirio, a kada smo na lijevu stranu on je žmirio . (Šalim se) Na kraju namaza prvi put smo se selamili nakon nekoliko godina. Bilo je mjesta i u prvom safu ali mi nismo htjeli sjesti u prvi saf , stid nas zato što smo napuštali vjeru a i zbog poštovanja prema starijim džematlijama da im ustupimo
mjesto u prvom safu. Stid i poštovanje prema starijim, mi smo naučili u prošlom sistemu , toga danas nema, to je nepoznanica za današnje generacije.
Želio sam prikazati koliki je bio uticaj „naših ljudi“ koji se bili u vlasti u komunizmu. Nikad nisu razmišljali koliko mogu oštetiti mlade ljude.
Ako bi neki odličan učenik želio upisati Vojnu akademiju ili Policisku akademiju mora je biti podoban u očima pojedinca iz sela koji prenosi svoje mišljenje vlastima. Obično se dešavalo, ako je porodica bila vjerski- islamski orjentisana nebi dobio zeleno svjetlo. (radili smo sami protiv sebe)

Vraćam se na početak priče da kažem da ni danas nije ništa bolje. Vlast ni danas ne razmišlja koliko je naudila mladim ljudima iz sela koji su otišli u inostranstvo u bolje sredine. Moja djeca su otišla u inostranstvo. Sin je radio u nekoliko firmi u Federaciji koje nisu platile njegov rad , nije imao ni u jednoj firmi osiguranje.
Jednog dana je rekao „Nema ovde hajra ni hljeba, nema posla, zaboravljeni smo od zajednice nema asvalta, nema rasvjete kao drugima“ Pokupio se iz sela otišao! Nedavno moj komšija koji je u vlasti kaže meni lično: „Ne možeš ti dobiti uličnu rasvjetu bila bi linija preopterećana“. Gledam ja njega sa čuđenjem, gledam uličnu rasvjetu ispred njegove kuće, bandere su na razmaku od 10 metara i svjetiljke na njima i razmišljam koji prezobrazluk i njega i njegovog načelnika koji drži takve ljude kao svoje najbliže saradnike??/Muharemović Idriz -Suha/