Zanimljivosti:Autobiografija Vjenčeslava Stuzića

Ono što javnosti želim predstaviti, a prije svega građanima Živinica malo je neobično, ali itekako zanimljivo. Znajući da se bavim naučno-istraživačkim radom, moj prijatelj Marijan Stuzić mi je dao jedan manji rukopis njegovog oca, što je bio razlog da vrlo brzo taj rukopis publikujem kao jednu kratku knjigu u PDF formatu.

O čemu se radi?
Vjenčeslav Stuzić rodio se u Međimurju 1921. godine, gdje je završio kovački zanat, a sudbina ga je dovela da svoj radni vijek provede u Živinicama i tu ostavi svoje kosti. Bio je to čovjek širokog interesovanja, koji je u jednom momentu odlučio napisati svoju autobiografiju, čiji je početak došao meni u ruke 44 godine nakon što je napisana, a 11 godina nakon njegove smrti. Budući da se iza svega ovoga krije jedna dosta zanimljiva priča, red je da djelo koje sam uredio uz pomoć bibliotekarke Amre Mujezinović poklonim vama na čitanje i korištenje.

Već od 1885. godine počelo se sa eksploatacijom šuma u području Gostelje i Oskove, što se smatra začetkom drvne industrije na ovom području, te je ista uzeta kao godina osnutka giganta drvno-prerađivačke industrije Konjuh. Osim toga, već 1934. godine A.D. Kroacija iz Zagreba počinje sa esploatacijom uglja u Đurđeviku, čime se otvaraju nova radna mjesta.

Nakon Drugog svjetskog rata, kada je rudnik ali i drvna industrija u Živinicama doživjela svoju punu ekspanziju, te se proizvodnja na oba polja modernizovala, ukazala se ogromna potreba za stručnim kadrovima kojih ovdje nije bilo. Trebalo je upravljati mašinama, trebalo je dosta kvalifikovanog kadra koji je to sve pratio, zatim ljekara, kulturnih radnika, profesora. Tada u naše krajeve dolaze, a često i ostaju do svoje smrti ljudi iz drugih zemalja. Što se tiče prosvjete najviše kadrova dolazilo je iz Srbije i Crne Gore, ali u Konjuh, ili rudnik, dolaze ljudi iz Hrvatske, Slovenije, Čehoslovačke i Mađarske.

Često su se kroz štampu i javne isprave provlačila neka atipična prezimena za naš kraj. Nosili su ih ljudi koji su ovdje pronašli svoje zaposlenje, te članovi njihovih porodica. Većinom su oni bili katoličke vjere, ali svakako je bilo i pravoslavaca. Vremenom oni su se asimilirali sa onima koji su im ovdje bili najbliži po vjeri, tako da su nažalost, svi ti Mađari, Česi, Slovaci ili Nijemci vremenom zapostavili i svoj maternji jezik. Čak su prilagođavali svoja prezimena ovdašnjim, mada je bilo i grešaka kod upisa u matične i druge javne knjige. Ovdje ću pomenuti neka od prezimena koja su sasvim sigurno nosili ljudi koji su ovdje došli za poslom, ali čiji potomci većinom i dan danas obitavaju na ovim prostorima.

Što se tiče tipično njemačkih prezimena to su uglavnom: Baumhak (što itekako ima veze sa autorom ove autobiografije), Bieber, Cirger, Hiltner, Hanzen, Kestler, Kühn, Lenert, Lenđer (Lenger, ili Langer izvorno), Oppitz, Ulbrik (Ulbrich) i Vaht (Wacht). Naravno, neki od potomaka ljudi koji su došli u Živinice noseći pored volje za poslom i jedno od ovakvih prezimena reći će da su njihovi preci došli možda iz Zagorja ili Vojvodine, ali tamo je u prošlosti živjelo dosta Nijemaca, kao i ostalih naroda, recimo Rusina, Slovaka, Mađara…

Što se tiče prezimena koja upućuju na Čehoslovačko porijeklo tu su: Andrišek (prilagođeno od Andrysek), Holub, Havelka, Taušek (Tauschek), Pražak (Prazak).
Zatim tu su prisutna prezimena mađarskog porijekla: Fedotov, Hekerot, Mađar (Magyar), Sever, Sarvaš (što može biti i slovačkog porijekla).

Primjetna su prezimena talijanskog porijekla: Grotti, Rossi, Vego (prilagođeno od Weego), zatim prezimena istočnjačkog porijekla: Sever, Vodnik, Ognenovska. Svakako tu ima prezimena koja su tipična za Zagorje: Gašparac, Kozina, Kroato, Krašek, Ljubas, Novosel, ali se i sva gore navedena prezimena često pojavljuju u Zagorju, Međumurju, Slavoniji i Vojvodini, što su česte adrese sa kojih su došli stručni ljudi u Živinice.

Ljudi koje sam ranije pominjao a koji nose neka nama neobična prezimena zapravo su starosjedioci ovog grada koji je nastajao s njihovim dolaskom, koji se izgrađivao dobrim dijelom i njihovom zaslugom, njihovim stručnim znanjem. Na ovaj način jednim dijelom im odajem zahvalnost na tome. Jer ko zna kakve bi Živinice bile, da u njih nisu došli svi ti ljudi atipičnih prezimena za naš kraj, da u njih nisu utkali svoje sudbine, dijalekte, običaje, kulturu ponašanja i prilagodili se ovdašnjem stanovništvu? Bogatstvo jednog grada čini upravo nacionalna šarolikost njegovih stanovnika, njihov suživot i složnost ka izgradnji zajedničkih ciljeva.

Pred vama je digitalizirano djelo u kome su satkana sjećanja stara oko 80 godina, iz jednog drugačijeg podneblja iz kojeg je Vjenčeslav baš došao u naše Živinice. Ovu kratku knjigu možete preuzeti potpuno besplatno putem navedenog linka ili je pronaći u Gradskoj biblioteci Živinice./Emir Nišić/