Emirove priče:Avantura začinjena kišom

Po našem starom običaju kad neko odlazi daleko, a posebno na velik i značajan put treba ga svečano ispratiti. Moj prijatelj Valter spremao se za odlazak u Boston gdje će biti jedan od učestnika 125. maratona.

Tim povodom spremali smo roštilj za bliske i drage prijatelje, dok smo sakupljali odgovarajuća drva za roštilj, prijatelj mi reče da je kupio kombi u Čapljini. Čudio sam se znajući da nije išao do Čapljine, ali sam zaboravio jednu stvar, a to je da Valter zna to kupiti online. Pokazao mi je fotografije jednog starog Volkswagen kombija u nekom voćnjaku prislonjenog uz suhozid, a bio je pun nekih drva. Reče mi da avantura počinje po povratku iz Bostona kada idemo da preuzmemo kombi koji je star preko 50 godina.Stanje kombija bilo je u skladu sa godinama: oljuštena farba, spala mu vrata, nema stakala, i baš se uklapao u hercegovački kolorit kasnog ljeta… Ako je Folcika narodni automobil, onda je kombi T1 (Type2) sa kojim dijeli mnogo komponenti pravi pravcati narodni kombi, istina danas ima kultni status i jako je tražen i vrijedan kao oldtimer, proizvodio se od 1949.-1967. godine.

Naravno to je za nas poseban dragulj, jer je izazov od nečega takvog napraviti nešto što će sutra plijeniti pažnju i biti sjajnije i ljepše nego kada je bilo novo. Lijepo je čak i predmete vraćati u život. U Bostonu je Valter sanjario o kombiju, i želio ga je više od medalje koju je donio iz tog nama dalekog grada u Americi. Vratio se i počele su pripreme za odlazak u Čapljinu, pozvao je prodavca i on mu je rekao da se kombi nalazi u mjestu Opličići. Moj prijatelj je napravio plan da prvobitno odemo u izvidnicu, tj. da pregledamo kakav je pristup do kombija, šta mu sve nedostaje, i kako ga najlakše možemo podići na prikolicu kojom ga namjeravmo prevesti do Živinica.

Valter je u penziji, ali trudi se da ja koji sam (pre)zaposlen ne propustim avanture s njim, koje imaju posebnu draž, i nekako smo savršen tandem koji je pregazio pola Jugoslavije, i sretni smo što je tako. Nakon mog radnog vremena jednog kišnog petka po mene je stigao moj prijatelj Valter. Krenuli smo lagano prema Mostaru gdje nam je dogovorio prenoćište, putovanje nije bilo dugo ni naporno, proteklo je u našem ugodnom prijateljskom razgovoru.

U Mostar smo stigli za oko 4 sata, a budući da nas je pratila kiša Valter je uvidio da nemamo kišobrane te sam svratio da ih kupim. Prognoza je bila: jaki pljuskovi, a ja sam se nadao da ću vikend provesti u duštvu hercegovačkog sunca. Možda nekad mnogo želimo od života?

Ugodno smo se smjestili i prespavali noć puni nestprljenja, poput male djece. Ustali smo u 6 sati, i odmah popili kafu na terasi, gledajući kako se razdanjuje nebo nad Mostarom. Polako smo se spakovali i krenuli put Čapljine. Čim smo izašli na glavni magistralni put vozeći se kroz Bišće Polje ugledali smo munje u daljini, tačno tamo gdje smo se mi zaputili. Kako su se nizala mjesta, kišica se pretvarala u ozbiljnu kišu, koja nam je začinila i doručak ispod drevnog Počitelja.

Napredovali smo dalje praćeni kišom, koja se kratko utišala dok smo ulazili u Opličiće koji su prepuni lokvi, a tu vidjeh i zanimljiv stećak u obliku križa, iako literatura kaže da ih u ovom selu ima preko 100 nismo imali vremena da ih obilazimo i tražimo jer smo tu stigli zbog kombija, i auto arheologije. Radosni smo od glavnog puta došli do voćnjaka u kome je ovaj Volkswagen kombi parkiran 1992. Godine, i od tada služio kao ostava za potrepštine.

Razgledali smo ga polako, pažljivo, želeći da ustanovimo prvo godinu proizvodnje, ali … baš tad počela je jaka kiša. I tada je to postala avantura stoljeća, jer auto smo ostavili daleko, a u njemu i kišobrane koje sam kupio, nije bilo drugog načina osim da se sakrijemo u baš taj kombi. Valter je po jakom pljusku otišao do auta, a ja sam se sakrio u kombi koji prokišnjava jer na sebi ima i rupe od gelera. Kiša je bila obilna i dugotrajna pa je natopila plitak sloj crvene zemlje preko koje sam kasnije morao pregaziti kako bih zajedno sa Valterom još jednom osmotrio kombi. Vlasnik Smajo predložio nam je da kombi izvučemo uz pomoć traktora, i da neće biti problema… Razmatrali smo desetak varijanti izvlačenja, i tačno ustanovili šta nam sve od alata treba. Sa lica mjesta ponijeli smo desna vrata i vrata poklopca motora, i lagano krenuli ka Čapljini gdje sam ubrao nekoliko kestenova kako bi oni bili poklon nekome neizmjerno dragom.

Valter je razgovarao sa Ersanom Bijedićem urednikom portala mojetrčanje, jer oni imaju toliko zajedničkih tema. Nakon Čapljine idemo dalje kod starog dobrog prijatelja Marka Cuvaje u mjesto Ortiješ koji je veliki kolekcionar oldtimera, a na dnu svog imanja ima i jednu kamenu kulu koja mi se jako dopada i zamolio sam ga da mi pokaže nacrte i da upute kako da to sagradim. Marko je kao i uvijek bio ljubazan, te nam pokazao i svoju kolekciju oldtimer motocikala.

Svoju avanturu nastavili smo ka Bradini gdje smo popili kafu koju je rashlađivao vjetar, a nakon toga umorni i zadovoljni nastavili put do naših Živinica, gdje ćemo danima praviti planove o izvlačenju kombija.
Avantura se nastavlja narednog vikenda a do tada pogledajte video snimak sa naše kišne ekspedicije./Emir Nišić/