Emirove priče:Vijaka u zavjetrini svijeta

Planina Zvijezda ima dva godišnja doba: zimu sa snijegom i zimu bez snijega, tako je barem govorio legendarni Nisvet Džanko koji je svojevremeno snimio nekoliko emisija na planini Zvijezdi koje je nazvao „Zvjezdanim stazama“.

U sjećanju su mi ostale svako emisije snimljene u Vijaci, jednom malenom selu koje živi nekim svojom životom čvrsto se držeći za stubove svoje tradicije koja se tu njeguje sa ogromnom dozom ljubavi. Tako i ja odlučih da krenem zvjezdanim stazama i posjetim Vijaku u vremenu kada je „zima sa snijegom“ kako bih prije svega snimio tv emisiju u kojoj ću se raspitati o „Žutoj žabi“ običaju koji postoji samo u Vijaci, ko zna od kada. Krenuo sam kanjonom rijeke Krivaje svraćajući na sva mjesta odakle se pruža lijep pogled na rijeku, na malena sela i mostove.

Tu su svakako tragovi koji svjedoče o postojanju uskotračne pruge Zavidovići-Olovo koja je nekada bila žila kucavica ovog kraja. Stajem i pored jedne od preostalih stanica u Carevoj Ćupriji kako bih istu forografisao i na neki način vratio uspomene na stara vremena. Selo Vijaka poznato je i po tome da je prije nekih 20 godina u vremenu kada internet nije bio naročito zaživio u BIH imala svoju web stranicu koju je uređivao novinar Boško Andrić, a koja je bila prozor u Vijaku svima onima koji su negdje daleko po bijelom svijetu, a vjerujte da Vijaka ima više svojih žitelja u dijaspori negoli u samome selu i selima oko Vijake koja su u sklopu ove župe. Prvo je Vijaka postala mjesna kapelanija 1833. godine od kada se tu vode matične knjige, a župa postaje 1838. godine, danas je ovdje župnik fra Zvonko Zečević koji je rodom iz Zovika kod Brčkog, a koji ističe da je Vijaka raj na zemlji, te da mu nije bilo teško da se privikne na ovaj bajkovit ambijent potpuno različit od onog posavskog.

Župnik Zečević me lijepo ugostio te smo dugo razgovarali o svemu, reče mi da vodi evidenciju po kojoj je u 2022. godini u njegovoj župi bilo 183 vjernika iz 109 obitelji, imao je jedno vjenčanje u prošloj godini, ali niti jedno krštenje, broj umrlih ipak je dosta vjeći: 12. Bez obzira na tu statistiku župnik vjeruje da Vijaku čekaju svijetla vremena, te da ovaj divan kraj svijeta udaljen od velikih industrijskih centara neće ostati pust, jer ima tu mladih koji ostaju, ali i onih koji se nakon svog radnog vijeka u nekoj dalekoj zemlji vraćaju. Dan je bio sunčan pa sam napravio odlične snimke, lijepo prošetao a u centru sela pored Društvenog doma tu je i spomenik iz NOB-a na kome piše da je tu u selu 27.07.1943.godine boravio i sam drug Tito.

U centru Vijake je velika škola koju pohađa nažalost mali broj đaka, preko puta škole je jedini kafić „Sandra“ u koji uđoh da se ugrijem i popijem topli napitak, unutra par gostiju, u toku su pripreme za dane u kojima će svi Vijačani da se provesele, to su dani poklada ili maškara. U naredna četiri dana u ovom kafiću bit će muzika uživo, a ja se raspitujem o „Žutoj žabi“. Vele to je u utorak, ali niko ne zna šta to znači, u nekim starim dubrovačkim knjigama našli su tekst te pjesme koja se izvodi uz karakteristično kolo koje se započne uz vatru kraj crkve koja je građena od 1926. -1929. godine, a onda povorka ide u Dom gdje se fešta do ponoći od kada nastupa korizmeni post za vjernike, pa tako taj zadnji dan iskoriste da se provesele. Vijaka je mirno mjesto, dominiraju stare planinske kuće, a u kojima čini mi se niko ne živi, i župnik mi reče da ga najviše raduje kad vidi da se na nekoj kući puši dimnjak, to je znak da ima života.

Kada se sastave Kruškovica i Stupčić dva planinska potoka, nastaje rijeka Vijačica koja žubori u zavjetrni svijeta, u tišini koju rijetko prekine zvuk nekog automobila, pa je zato Vijaka raj za odmor, za romantične šetnje, za proučavanje slavne prošlosti ovog kraja.

Vijaka je prepuna onoga što će vas fascinirati, jer sve je tu ravno čudu, a ja sretoh jednu Dalmatinku koja mi reče da joj ne fali more, i da je iz Gornje Vijake niko otjerati ne može, čak i da je tuku, a udala se tu prije 48 godine i privikla na sve ljepote kojima Vijaka obiluje. Kaže da je njen unuk u Hrvatskoj pismeni rad na temu moje selo napisao sastav o Vijaci, čudila se nastavnica odakle takav krajolik i običaji, pa zaključila da to nije njegovo selo, a on rekao da baš jeste njegovo, a gdje je to pitala nastavnica, ako ste čuli za Vareš tu je blizu, a ako niste nema veze, selo je moje.

Od proplanka do proplanka, prelazeći preko potoka, prođe mi dan u Vijaci, dok tamo negdje užrbano živi silan svijet, meni je prijala tišina Vijake koju je neko bez razloga zakočio u vremenu stvarajući tako najbajkovitije ozračje naše Bosne i Hercegovine, u kojem čini mi se, i satovi kucaju sporije. U Vijaci žive sretni ljude, zato i snimih reportažu o ovoj dragocjenosti koja odolijeva svim izazovima modernog doba, a koju će donijeti Emirove priče prvog marta ove godine na programu IzvorneTv od 18 sati./Emir Nišić/