Fićom po Vojvodini dio 1. Tuzla – Begečka jama

Neka putovanja dugo planiramo, i to s razlogom, prije svega jer su ista veliki izazov za samog pustolova a i njegovo prevozno sredstvo. Fićom po Vojvodini Tuzla -Kula ideja je stara tačno godinu dana, i zaista su toliko trajale pripreme, planiranje rute kretanja, spisak dijelova i opreme, testiranje Fiće na kraćim relacijama (kada sam se s njim popeo na Vlašić i sa istog se skuptio po jakoj kiši, znao sam da po Vojvodini neće biti problema) i kako se vrijeme polaska bližilo pripreme su bile sve intenzivnije. Imao sam tačno ispisanu rutu kretanja i znamenitosti na istoj koje moramo posjetiti. Moj prijatelj Mirzet Halilović zvani Valter je maratonac, i redovno učestvuje na Trci prijateljstva u Kuli koja se ove godine održavala po 13. puta, u izvanrednoj organizaciji.

Toliko o trci koja je bila razlog putovanja, a putovanje je ipak posebna draž i poslatica. Fićo je bilo spreman još u srijedu (15.06.) a krenuli smo u petak oko 6 ujutru iz Živinica, kretali se preko Tuzle, Majevice, Ugljevika gdje samo kratko svraćali, zatim do Bijeljine gdje smo natočili gorivo i prešli preko graničnog prelaza Sremska Rača, bez ikakvih problema uz veliko oduševljenje carinika Na Fićinoj galeriji bila je jedna pletenka , čisto iz fazona, ali smo se probojavali da neće kontrolisati istu jer će sumnjati da u istoj imam barem 5 litara rakije, a dozvoljeno je prenijeti samo 1l preko alkoholnog pića po osobi preko granice, a nas smo trojica, Valter, Fićo i ja, doduše pletenka je bila prazna.

Fićo se veselo kotrljao ohrabrujući nas da bi mogli nekada krenuti na dalja putovanja, ja sam nedavno u jednoj TV emisiji pomenuo da bih želio putovati Fićom po Africi, pa ko zna možda mi se ta želja i ostvari, nakon takvog velikog životnog putovanja valjalo bi napisati i knjigu. Srce je igralo zbog susreta sa ravnicom, jer tamo gdje je nebo najšire za njega se najlakše i uhvatiti, a Fićo ga je svojom galerijom kvalitetno uhvatio. Red je predstaviti Fiću, jedan je od najstarih Fića na Balkanu, proizveden je sada već daleke 1961. godine, i naš je saputnik na avantruama, dosta se razlikuje od Fića koje su proizviedene kasnije, jer ovaj mnogo liči na izvorni Fiat 600D. Priznajemo malo je čudno da neko putuje sa malim oldtimerom, ali taj oldtimer ima veliko srce u koje prima sve one koji nam dok putujemo poklone osmijeh.

Nižu se mjesta, ubrzo stižemo u Bosut a nakon njega je Kuzmin, a nakon Kuzmina na cesti za Erdevik primjećujemo jedan divan salaš okružen drvećem na salašu, očito je da tri dobra prijatelja sjede u hladu i pijuckaju pivo, odlučujemo stati i pozdraviti ljude. Sa oduševljenjem nas dočekuje nepoznat domaćin, a sada možemo reći dobar prijatelj Nenad Stanković, odmah svi prilaze Fići i zagledaju ta „kontra vrata” vraćaju uspomene i odmah nam nude piće, ali i mi smo na naše putovanje ponijeli „Tuzlanski pilsner” kako bi častili ljude koje srećemo. Pod orahovom krošnjom doznajemo mnogo o Kulpinu, o Erdeviku, i o salašu koji je sagrađen 1818. godine, a koji ovdje u ravnici postoji poput oaze.

Domaćin nam je pokazao unutrašnjost te stare kuće, svoje životinje koje s ljubavlju uzgaja, osjećali smo se lijepo kao kod starih prijatelja, jednostavno i opušteno, kada sam poslao fotke koje smo tu napravili. naši najdraži su mislili da smo svratili kod nekih poznanika koje smo ko zna kad i gdje upoznali, a zamislite te ljude vidimo prvi puta.Pozdravljamo se i krećemo dalje, kroz polja na kojima se niše pšenica, da bi preko Erdevika i Bingule stigli u Divoš gdje kupujemo paradajz za naš ručak. Bingula je manje mjesto čije ime datira iz osmanskog doba bin-đula što bi značilo hiljadu ruža, a Fićo prkosi vrućini, godinama i naporu koji je danas stavljen pred njega. Ljudi su govorili da nećemo uspjeti, toliko puno su to govorili da sam i ja sa dozom straha sjeo u automobil koji me nikada nije izdao.

Nakon Divoša prenjemo se na Frušku Goru do izletišta Rohalj baze , malo je čudan taj naziv a on potječe od prezimena Rohalj na čijem su imanju Partizani napravili svoje zemunice, danas je tu spomen-groblje i muzej, te prelijepo izletište, na kojem ručamo i odmaramo i predivnom hladu. Razgovaramo o srdačnim ljudima koje smo sretali, o ljepoti krajolika, znajući da uskoro dolazimo u Sviloš koji je obavezna stanica za svakog pčelara kakav je moj prijatelj Valter. On tvrdi da je Sviloš najljepše mjesto na našem putovanju, valjda zato što je na padinama Fruške Gore pa podsjeća na Bosnu, U Svilošu se zaustavljamo pored spomenika borcima iz NOB-e, i Fićo se veselo kotrlja preko Koruške do Banoštora, mjesta koje ima oko 550 vikendica, a u kojem nas uvijek čeka skela da bi iz Srema došli u Bačku. Na sekli sretnemo drage i zanimljive ljude, skeledžije nas srdačno dočekuju, a to je prilika da se i oni počaste tuzlanskim pivom, na neki način nosimo simbol naše regije u regiju kroz koju putujemo. Putovati auto-putem i mostom, za nas nije naročit izazov, za ljude poput nas postoje skele.

Dunav je vodeno prostranstvo koje razdvaja Srem i Bačku, koliko god pokušavao da odredim njegovu sredinu i pronađem tu magičnu granicu nikada mi nije polazilo za rukom, pa zaključim da je on upravo granica, i da je podjednako svačiji i ničiji, tamo gdje je obala u Banoštoru tamo je Srem, a kad sa skele zakoračim na tlo u Begeč e to je definitivno rub Bačke, skela je poput Dunava podjednako svačija.

Tu bih na obali Bačke da imam vremena zapjevao neku pjesmu Garavog Sokaka, recitovao stihove Mike Antića kako sam u neka vremena često znao, ali putnik pustolov nema vremena za takvo opuštanje. A Valter bi tu rado odradio svoj trening, ali odluka je već ranije pala, idemo pored Begečke jame da popijemo našu kafu, dan je topao pa tražimo dobru hladovinu. Nakon silaska sa skele idemo lijevo na nasip i stižemo u predivno ozračje Begečke jame, kupači uživaju, mladi se šetaju i mi pronalazimo mjesto u hladu, ubrzo nam prilazi domaćin koji sa oduševljenjem razgleda Fiću, sjećajući se svoga teče koji je u neka davna vremena imao upravo takvog , među rijetkima u Novom Sadu: “Meni je sad sedamdeset , a to kad je teča imo takvog, pa imo sam možda 6 godina, klinac bio…” Uživamo u kafi na ovom jedinstvenom mjestu punom mira i ljepote, a onda začusmo udar groma i počinje da pada kiša, ustajemo i sve brzo pakujemo na galeriju. Kada smo popakovali kiša stade. Moramo nastaviti svoj put, čeka nas dobar dio Vojvodine kojim se u Fići iz 1961. godine moramo provozati, i u konačnici stići u Kulu./Emir Nišić/

Nastavit će se…