Kultura sjećanja u selu Suha – Živinice

Autor teksta i slike: Idriz Muharemović

„U našoj zemlji ne postoji zdrava kultura sjećanja toga smo svi svjedoci, moram to priznati s bolnom sviješću. Mi svjedočimo posjete spomenicima, muzejima, komemoracijama samo žrtvama svoga naroda ali potpuno pogrešno opet uz nacionalističku propagandu uz zastavu i politička djelovanja.“– citat iz štampe.

Nacionalizam je glavna tema kojom su okupirani javni mediji i cijela populacija u našoj zemlji, veličaju se ratni zločinci, ističu provokativna obilježja i zastave.Kultura sjećanja  je od suštinske važnosti za sve nas. To je izuzetno širok pojam. Kada je riječ o kulturi sjećanja u Suhoj, onda je riječ o kulturi sjećanja na jednom užem prostoru, prostoru sela koje nije opterećeno traumatičnim ratnim zbivanjima,stradanjima ljudi i progonima iz sela. Selo Suha je naseljeno gotovo 100% Bošnjačkim stanovništvom što stvara  pogodno tlo da se kultura sjećanja tretira slobodnije nego u višenacionalnim sredinama.

Mi moramo iskoristiti ovo naše pogodno tlo, razviti u selu kulturu sjećanja a ona je način da očuvamo uspomene kroz sjećanje na našu bogatu prošlost:– spomen na postojanje srednjovjekovnih karavanskih puteva kroz selo; -sjećanje na dobrog Ibrahima Dervišević – Abuka i izgradnji turbeta u selu;– sjećanje na izgradnja stare drvene džamije sa drvenom munarom (1820.g); – sjećanje na postojanje  3 mehtefa u Suhoj;– sjećanje na osmansko vrijeme kada je izgrađena postojeća vodenica „Šerićka u Suhoj“;– spomen na pronađenih 9 lokacija kužnih mezarja na teritorijalnom prostoru sela ; -sjećanje na II svjetski rat, na džometne Sušane koji su dostavljali hranu, vozili su zaprežna kola puna meda u Štab 16 vojvođanske divizije koja je bila smještena u Omazićima; -spomen na vodenice iz II svjetskog rata na rijeci Sušici: vodenica Tahićka, vodenica Adema Suljića, vodenica našeg najvećeg vakifa hadži Ibrahima Muharemović, vodenica Brčanovića, vodenica Avdićka, vodenica Mehmeda Halilovića, vodenica Baričkuša, vodenica Hameda Osmanovića, vodenica Omerhodžića, vodenica Ljubački-na rijeci Spreči;-vodenice na rijeci Jablanici: vodenica OmeraĐulovića, vodenica na zemljištu Mehe Đulovića, vodenica Bijelića, vodenica Delića; vodenica Delalića, vodenica Spahića, vodenica Akšamovića; -zatim vodenice koje su građene u vrijeme agresije na republiku BiH, 90-tih godina: ratna Tahićka, ratna Džizićka-na ogranku pritoke iz pravca Huk, ratna Avdićka, ratna Halilovića vodenica, ratna vodenica Redže Čamdžića, ratna vodenica Đulovića kod osnovne škole, ratna vodenica Atifa Džizića;-sjećanje na izgradnju postojeće stare osnovne škole koja je u evidenciji „Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa TK“;-sjećanje na prvu školu u kući Salke Terzića;-sjećanje na običaje u selu „ženidba i veselje“, pilavi, trke; – sjećanje na ispjevane  pjesme Sulje Modrić;-sjećanje na dovišta na Kicelju i turbetu;  -sjećanje na izgradnju nove džamije 1971.g.; -sjećanje na novi mehtef kao učionica za 4 razred osnovne škole; -sjećanje na čitaonicu kao učionicu osnovne škole; -sjećanje na proizvodnju cigle u selu; -sjećanje na prve trgovine u selu; sjećanje na „HAN“ Đulovića; – sjećanje na izgradnju nove O.Š. u Suhoj.Sjećanje na događanja u selu, u novije vrijeme u drugoj polovini XX stoljeća,  itd,itd, ili da se sjetimo nečega drugoga od onoga što je nama bitno da posvjedočimo našu prošlost i kreiramo našu budućnost.

Kultura sjećanja bitna je zbog nekoliko razloga. Pomaže nam razumjeti prošlost i identitet, te kako se naše selo razvijalo u vremenu. Budući da znamo što se dogodilo u prošlosti, možemo bolje razumjeti sadašnjost i donositi bolje odluke za budućnost. Kultura sjećanja pomaže nam i da se povežemo s drugim ljudima oko sebe. Kad dijelimo sa drugima svoja sjećanja i uspomene , stvaramo za sebe bitan osjećaj ponosa što smo dio ovog prostora i ove zajednice. Kultura sjećanja pomaže nam i da cijenimo bitne trenutke iz prošlosti. Kad naučimo čuvati svoje uspomene, možemo ih ponovno doživjeti i cijeniti. Tako možemo ponovo „doživjeti“ čistu rječicu Sušicu sa vijerovima za kupanje i bogatu ribom, sa ponekom vodenicom koje su od velike važnosti bile u poslednja dva rata. Moramo sačuvati prirodnu ljepotu u kojoj sada živimo,sačuvati prirodni kompleks „Huk“kao izletište i kupalište u vijeru , na kršu, u netaknutoj prirodnoj ljepoti.( širi prostor oko Huka proglasiti zaštićenim prirodnim bogatstvom)

Postoji pojedinci, zajednice i udruženja koja podstiču svijest o kulturi sjećanja,oni će u nama izgraditi  kulturu sjećanja, naučiti nas da u nama živi kultura sjećanja koja na našu veliku žalost i ne postoji u pravom smislu. Osim nekoliko memorijalnih tabli na spomen česmama  iz novijeg vremana mi nemamo ni jedan pisani dokumenat ili spomen ploču o postojanju nekih znamenja u našem selu.Jedino što možemo istaknuti je, da gajimo kulturu sjećanje na naše borce koji su poginuli u poslednjem oslobodilačkom obrambenom ratu 1992 – 1995 godine.Prvi pisani dokumenati na temu kulture sjećanja u Suhoj su  radovi pod naslovom „Spomen na vodenice u selu Suha,kao jedno nesačuvano/sačuvano kulturno-historijsko i etnografsko blago“; zatim rad”Vjerski život u naselju Suha od osmanskog perioda do druge polovine XX stoljeća” autor radova: Idriz Muharemović. Radove je objavio„Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa TK“.

Komunikacijana ovu temu je od suštinske važnosti, mora se  govoriti o ovoj temi, treba dati znatan postor u medijskom prostoru a u školama dati učenicima priliku da debatuju na ovu temu. Istina ova tema nije neka široko polularna tema mladima, ali je važno njihovo sagledavanje ove teme.Ministarstvo obrazovanja i nauke TK u 2025.g.pridružilo se projektu „Škole kulture sjećanja“ , riječ je o realizaciji vannastavnog obrazovnog programa koji obuhvata dodatne edukacije učenika osnovnih i srednjih škola.Cilj projekta je formirati i njegovati svijest o važnosti kulture sjećanja, da kroz učenje o prošlosti izgrade bolje razumijevanje sadašnjosti. /Muharemović Idriz- Suha/