Priča: Jezero od ljubavi

Dok kupim klasinu sa njive nešto razmišljam šta se to sve događalo pred mojim očima u ovim Šerićima gdje sam se rodio, školu izučio, i ost’o. A mor’o sam ostati, sestre se udale, a ja eto morado’ ostati sa starim roditeljima da se o njima brinem, da ne dozvolim imanje da nam propadne. Pa bolje da propadam ja, nego imanje.

Iako sam završio za rudarskog tehničara, ja ostadoh seljak, a bio sam perspektivan omladinac, vrijedan u Savezu omladine, pisao parole, išao na akcije, držao govore na sastancima i onda jednom se sve promijeni baš u vrijeme kada se skupljala klasina sa njiva.

Im’o je babo još više zemlje, ali potopiše jezerom. Tad su nekako počele naše nevolje, svi smo barem za komad hljeba postali siromašniji. Te njive pored Spreče dobro su rađale, plodna zemlja koju nije trebalo đubriti. Šta god da posiješ, ono dobro rodi. Bio sam dijete pa tad to nisam najbolje razumio, ali se ipak sjećam. Babo je na zborove građana odlazio zabrinut, i vraćao se još zabrinutiji, potišten, sa nekakvim nejasnim izrazom lica. Kad se vrati sa tih zborova i pije kahvu s majkom, i dok mu uzalud sagorijeva cigara koja tek onako gori među prstima, govorio:
-Sve će potopit! I Mustafinu njivu, i Osmanov kućerak, i put ispod Kamberovića bašči.. sve..

Kako će to nas potopiti? Mislio sam se i gledao sa Bučika kako nadolazi voda i kreće se prema našoj kući, prema orahu pod kojim sam se igrao. Kuću nam nisu potopili, još uvijek je daleko od jezera, ali zato jesu sigurno 10 hektara zemlje, istina nisu to oni oduzeli, nešto su i platili, ali toliko da babo za te pare nije mog’o kupiti ni dobru kravu, a ta zemlja vrijedila je sigurno da bi za nju mog’o dobiti i pet volova. A nama je vrijedila više, puno više, jer nas je hranila. Ali su drugovi govorili kako će nam sa jezerom doći bolji život, kako će nas sve manje ostajati na zemlji, kako jezero znači napredak… Prvo smo bili izlolovani, jer su svi bolji putevi koji su vodili prema Priliku ili Kiseljaku bili potopljeni. Ljudi su putovali čamcima na drugu obalu, sve više je bilo čamaca u našem selu, sve više blata, i sve manje plodne zemlje. Ovo zemlje što je ostalo po brežuljcima to slabo rađa, ali valja od nje otimati kako znaš i umiješ.

I onda nakon potopa, opet zborovi i sastanci, tražili smo put, jer nismo bili sigurni u vodene puteve, nekako su nestabilni, Spreču si nekad mog’o preplivati u dva zamaha, ali jezero je vodeno prostranstvo koje nam je sve do srži promijenilo. Napraviše put od Ljubača preko Suhe i dalje do Priluka, čini mi se 67. godine. A onda godinu kasnije završiše i osmogodišnju školu. Hajde krenulo je na bolje, pomislio sam, i ja sam u toj školi završio više razrede.

Prva škola u Šerićima počela je 1950. godine, prije su ovdašnja djeca išla u školu u Suhu ili Kiseljak, a naši prvi učitelji Taib i Avdo doprinijeli su mnogo da se svijet opismeni.

Dugo nam je problem i strah bio taj drveni most preko Spreče u Suhoj, drven, klimav, propao, a neće da ga poprave. Neće ni novi da prave, sve planiraju dizati nivo jezera još tri metra, a to je opet bila nova trauma za nas Šerićane. Bilo je obećanja da će jedan autobus biti s druge strane mosta, pa ti dođeš jednim do mosta, pređeš pješke preko klimavog mosta i uđeš u drugi autobus… Ali nije tako bilo, autobus nas je vozio do mosta i dalje smo išli svojim nogama, pa gdje god da trebaš, naiđe neko sa zapregom pa te poveze, i tako smo se snalazili. Kasnije dođe vojska pa poravi most, i opet autobus poče da ga prelazi.

Bilo je i onih koji su dobijene pare za zemlju vrlo brzo propili, valjda tugujući za djedovinom i uspomenama. Takvima je bilo svejedno da i njih potope, a i meni će kasnije to postati svejedno.

Oni koji su nekoć bili najaktivniji u akcijama, još onda krajem pedesetih kad su sa suškog trafoa sprovodili struju do Šerića, da i kod nas zasja sijalica, da nam život posvijetli, razočarali su se nastankom jezera koje nama nikakvog dobra donijelo nije, osim što smo češće nego prije za ručak imali ribu.

Odlazilo se na sijelo u komšiluk, pratili se i dočekivali svatovi, znalo se zapjevati, omladina išla na radne akcije… Počelo da se priča kako postoji radio na kojem možeš vidjeti sve što ti priča, vidiš čo’jk’a, ibretio se narod, pa i to čudo vidio. Neko je preko sindikata nabavio televizor i svi mu navalili u kuću da vide i čude se. Iš’o narod da gleda crtane filmove, vijesti i veselo veče… A da je bilo veselo, bilo je, puna kuća što mladog što starog svijeta, pa odliježe smijeh, a domaćici valja ugostiti i dočekati taj silan svijet. Na kraju se sjetio neko da to naplaćuje, a u to vrijeme televizori su postajali sve češća pojava, a bilo je onih zaguljenih što ga nikako nisu htjeli kupiti, već tako išli uveče uvijek nekome drugom da gledaju televizor o kome su pričali kako im to ne treba, i kako to kvari svijet.

A prič’o mi Ibrahim da se sto puta pokaj’o što je kupio televizor, pa mu svaku noć narod navali u kuću i sjedi do kasno, a on i žena se požele, pa nemaju kad prići jedno drugome, na kraju ih savlada san dok isprate silan komšiluk. Kao kad se ruža otvara tako se nekako ovaj naš narod počeo otvarati novim čudima, stigoše mopedi u selo, traktori, neko kupio Fiću, a sad je selo puno limuzina.

Tako su svatovi iz Šerića odvodili moje starije sestre, i svaki od tih svatova odnosio je dio mene, jer mnogo sam volio moje sestre, ali tako je moralo biti. Valjalo je ispoštovati običaje, dočekati prijatelje iz Poljica, Suhe i Kiseljaka, a dešavalo se da odemo i mi njima. Kad god odem svi imaju neku curu za mene, a one opet imale neke svoje momke sa kojima odveć pričaju i jedna po jedna odlazile kao pare iz ruku. Ali jedni svatovi su me u srce i dušu pogodili.

Volio sam jedno djevojče s Bučika, Ajša se zvala, još mi te pletenice garave pred očima stoje. Spretna je bila, brzim korakom išla kroz selo, možda zato da je ja što manje onako lijepu gledam. Ja bio vragolan, iš’o gled’o kad s drugaricama kopa na njivi, poručiv’o po rodicama da sam se eto zagledo. Njoj to bilo drago, jednom na nekom sijelu poljubila moju mater u ruku… Pratio je ja dok nosi vodu s Bučika, tad smo najviše i ašikovali, kažem joj sve što mi je na duši, a ona se smije. Onda se sve srušilo i propalo, jer njen babo bio namćor, pa je ud’o na silu. Ost’o bez zemlje, propio se, osiromašio, pa vidio da ipak ima zlato, te uda Ajšu za jednog od ovih što su počeli u neka doba ići u Njemačku… Kad sam čuo šta me čeka, mislio sam da je ukradem, ali ona riješila da posluša babu i udade se baš u vrijeme kad se s njima skupljala klasina. Tad sam vidio da žensko srce može da se proda i nisam dao više nikad da me prevari, te se ja evo ne oženi’.

Ajšin trag tražim, svuda u Šerićima, zaustavim konje pred njenom kućom, zapalim cigaru, pa gledam onaj prozor s kojeg mi mahala, a on, nešto izblijedio, prazan, nema ni Ajše ni onog cvijeća što ga stavljala u prozor. Kad padne mrak po krovovima, ja upalim tranzistor i slušam pjesme koje mi diraju dušu. Ali, kad znam da je došla iz Njemačke, onda ne idem nikud, niti onim putem pored njene kuće, niti obavljam kakve poslove, ne mogu je sresti, ne smijem, srce bi mi puklo.

Zato kad nije tu odem i posjedim na ogradi pored njene kuće, i osjetim da je tu, onakva kakva je i bila mlada i vesela, Znam tad nema šanse da vidim oči koje volim, kad nema šanse da vidim onog kojeg mrzim, a koji je sve što volim uzeo, ne mogu da čujem njen glasan smijeh, ne mogu jer ja sam smrtno ranjen. Htio sam da joj pišem pismo, počinj’o sam deset puta, pa pogužvam. Ta pisma joj nisu stigla, kao ni meni sreća s njom.

Sad stasavaju neke nove cure u kućama iznad jezera, i polako kao ptice iz šiblja prhnu svaka za svojom srećom. Mene baš briga, gledam bezvoljan, drvene štale, složena sijena, klasinu na njivama. Slomljen sam u dubini duše, gdje crnokosa i malena na mom srcu kao na jastuku spava odveć tuđa Ajša.

Mene je k’o babine njive potopilo jezero ljubavi, veće od Modraca koji spava podno Šerića, i ja se više ne vidim ispod te vode. Ja više i nisam ja, sav sam ljubav koja akumulirana stoji, jer je Ajši ne smijem, i ne mogu dati. Ljubav je to koja se drugoj ne može dati, ljubav s kojom se prema vječnom svijetu hodi./autor priče: Emir Nišić/