Put u Srebrenicu

Već dugo pjesnik Nijaz Rađen Hasanović i ja planiramo otići zajedno u njegovo rodno mjesto koje skoro pusto spava na obali jezera Perućac, podno planina Tare i Zvijezde.

Ranije sam odlazio u Srebrenicu, ali sam i putem medija upoznao samo Potočare i samu Srebrenicu, dalje nikuda nisam išao, stvorio sam sliku, kao i mnogi, da je to brdovit i nepristupačan kraj, ali pjesnik reče da to nije tako, ovoga puta nagledao sam se pitomih predjela duž Drine prema Bratuncu, i krajolik je dosta podsjećao na Semberiju.

Prije svega općina Srebrenica ima površinu od 527km2, što će reći da se radi o jednom ogromnom prostoru, u kome je i sam reljef raznolik. Ovo područje naseljeno je od najstarijih vremena, jer se ovdje pri gradnji kuća strahuje da se slučajno ne udari na ostatke kakvog rimskog grada, rimskih termi, neke kapele, polomljene antičke keramike, metalnih kopči i fibula…što bi svakako obustavilo gradnju kuće ili nekog objekta. Područje Srebrenice poznato je u prošlosti po nazivima Argentaria i Domavia, i svuda okolo su rimski i osmanlijski grobovi, stećci i ostaci nekih i nečijih kula od kojih većina nije istraženo i često se u narodu po Istočnoj Bosni čuje da je skoro svaku kulu izgradila Jerina ili Đurđija.

Srebrenica je u socijalizmu imala jaka industrijska postrojenja, toliko velika i značajna, da su ispred nje bili samo Vogošća i Lukavac. Vrijedno se radilo u ta vremena, a danas je, kao što znate ovo skoro pust kraj, nadasve lijep sa svojim brdima ali i ravnicama za koje nisam znao.

Prvo sam sa pjesnikom Hasanovićem posjetio osnovnu školu u mjestu Osat, koju je i sam pohađao, škola je u neko zlatno vrijeme imala 1300 učenika, a danas nema više od 15. Sjećao se pjesnik Nijaz svojih školskih drugova, svojih rođaka, koji ili nisu živi ili su negdje daleko nabrajajući kao stihove države u kojima sada žive Osatičani o kojima je nekada pisao Ivo Andrić.

U Rađenovićima sunčan i vjetrovit decembarski dan, do nekih kuća sunce ne dopire jer ne može nadvisiti vrhove Tare. Dok smo se spuštali do ovog mjesta sa Kragljivoda vidjesmo maglu u kanjonu, pjesnik reče: „Ono su moje magle, meke kao pamuk, a ne one u Suhoj obojene i teške.“ Zamišljam kako je to nekada izgledalo u doba kada je ovo selo bilo prepuno razigrane djece, radnika koji su se vraćali sa posla iz Beograda, Rusije, Iraka… A moj vodič priča kako su nekada čamcem išli na suprotnu obalu a odatle autobusom za Bajinu Baštu ili Užice. Danas je sve drugačije u ovoj oazi tišine.

Iz Rađenovića idemo u Đurđevac, gdje je srednjovjekovni grad, ispod koga postoji nekropola stećaka, ja vidjeh pet, od kojih su dva ukrašena, na jednom je motiv samo mač, a na drugom mač sa lukom i strijelom. Budući da su tako ukrašeni, masivni i u podnožju utvrđenog grada, zasigurno su ispod njih sahranjeni neki visokorangirani vojnici tadašnje vosjke. Po izgledu stećaka, i njihovom stanju, pretpostavljam da potječu iz 14. ili 15. vijeka.

Šefik Bešlagić je to zabilježio ovako: „Đurđevac je selo na lijevoj strani Drine, u široj okoloni Srebrenice. Na putu iznad sela, nalazi se nekropola sa 6 stećaka (1 sanduk, 4 sljemenjaka i 1 stup). Ukrašeni su dva sljemenjaka i jedan stup. Njihovi reljefni motivi su polumjesec, rozeta, luk sa strijelom i mač. Na jednoj vertikalnoj strani stupa uklesan je ćirilični natpis u kome se kaže da tu leži Dabiživ Marković, a da mu je spomenik podigao njegov brat Vuk…Iznad naselja se izdiže brdo Đurđevac na kome se vide ostaci srednjovjekovnog utvrđenog grada“.

Nekih 7 kilometara uzvodno od ove kamene kule, nalazi se i jedna kula u mjestu Klotjevac do koje nismo stigli ovaj put. Tu su po Bešlagiću dvije nekropole sa ukupno 89 stećaka, od kojih su mnogi ukrašeni čak i ljudskim figurama.

Dalje dolazimo do same brane HE Bajina Bašta koja je puštena u pogon 1966. godine od strane tadašnjeg predsjednika Tita koji je nedaleko odatle imao i svoju rezidenciju. Preko brane se do 1974. godine odvijao saobraćaj ali je to zabranjeno iz sigurnosnih razloga. Jezero Perućac dugo je 54 kilometra i pruža se sve do Višegrada, do 1976. godine imalo je redovne brodske linije na relaciji Bajina Bašta-Višegrad, a nakon toga saobraća samo turistički brod. Na bosanskohercegovačkoj obali tek poneka drvena kafanica, a na srbijanskoj ogroman hotel sa bungalovima, pontonskom plažom, i raznim sadržajima. Nizvodno niz Drinu, u mjestu Perućac sadržaja je još više, posebice atraktivna i lijepa je najkraća rijeka na svijetu Vrelo, a njen tok dužine je 365 metara pa je zbog tog broja često zovu Godina.

Mi idemo dalje prema Skelanima gdje se nižu sela sa ravničarskim krajolikom, i plodnom crnicom, koja je ponegdje uzorana, ali uglavnom obrasla i zapuštena. Ljudi je malo, kuće su većinom obnovljene nakon rata, a samo iz rijetkih se puše dimnjaci u selima koja se zovu Peći, Gaj i Dobrak. Ima tu raskošnih i luksuznih kuća čiji su vlasnici negdje po Americi, Australiji ili Švicarskoj, uglavnom su prazne, živi se u onim kućama i kućicama bez fasade, bez skupocjenih ograda i stolarije.

Skelani su jako zanimljivo mjesto prepuno historijskih znamenitnosti, prije svega tu se ističe Municipium Malvesiatum iz prvog stoljeća nove ere, jedno je od najznačajnih antičkih nalazišta u BIH. Povoljan geografski položaj, bogatsvo ruda, brojni izvori pitke vode, ali i rijeka Drina, bili su razlozi zbog kojih su u prošlosti ova područja bila naseljena. Lijep je osjećaj ići drumovima kojima odzvanjaju koraci starih Rimljana. A duž puta nas impresioniraju ogromne kuće koje su stare od 100 do 200 godina, i zaključujemo da se u neka doba od ove plodne zemlje ovdje dobro živjelo.

Nakon Skelana nižu se nova ravničarska sela, a pogled na suprotnu obalu također je impresivan i lijep. U povratku smo odabrali ovaj put, a ne onaj ispod džamije Kušlat koja pomalo nestvarna stoji na visokoj kamenoj litici gdje oko nje zvižde jaki vjetrovi. Opet prolazimo ispod stare kapije grada Zvornika, prepuni pozitivnih utisaka sa našeg putovanja, koje moramo ponoviti onda kada dan bude duži.
Vidjeh Srebrenicu kakvu nisam znao, vidjeh njenu ljepšu stranu, a koja se nekim čudom nigdje ne prezentira, vidjeh njenu snagu i moć u jednom svijetlom periodu, vidjeh rimske tragove, naslušah se legendi o Bogumilima, nagledah se divne Drine i starinske ljepote, a sve bi to negdje drugdje, negdje dalje bilo blago koje bi obilazili turisti iz cijelog svijeta./Emir Nišić/