Šetnja kroz Tojšiće

Zimski dani okupani suncem idealna su prilika da prošetamo kroz neka draga nam mjesta, tako ja ovog četvrtka prošetah kroz Tojšiće, koji su još uvijek svojevrstan centar za okolna mjesta iako im je status opštine davno ukinut.

Tojšići su varošica koja je negdje na pola puta između Tuzle i Kalesije, a tu po zadnjem popisu stanovništva živi oko 2600 stanovnika. Kažem varošica jer to zaista tako i djeluje budući da imaju nekoliko manjih stambenih zgrada, te dosta sadržaja kakvi se mogu pronaći u bilo kojem okolnom gradu.

Naselje Tojšići prvi puta se spominje 1528. godine, a to prvobitno naselje nalazilo se iznad današnjeg zaseoka Dedajići, a u prvom austrougarskom popisu iz 1879. ovo mjesto pripada opštini Vukovije kada broji 446 stanovnika. Godine 1910. Tojšići imaju 617 stanovnika, godine 1953. dobijaju sjedište mjesnog odbora (tj. status opštine) kada broje 1189 stanovnika. Zakon o komunalnom uređenju iz 1955. godine potvrđuje status opštine i proširuje područje koje obuhvata, a već 1958. godine kada se spajaju opštine Memići i Tojšići nastaje opština Kalesija. Prema popisu iz 1991. godine u Tojšićima je živjelo 2922 stanovnika.

Nekada su duž glavne ulice bili drvoredi lipa, i još u davna vremena tu u centru Tojšića postojale su aščinice i slastičarnice. Tako je otprilike i danas, tu u centru radi nekoliko ugostiteljskih objekata, jedna mesnica, jedna pekara, jedna auto škola i jedno osiguravajuće društvo, više trgovina mješovite robe, supermarket, trgovina računarske opreme, nekoliko frizerskih salona, auto praonica i naravno nekoliko kladionica, kisok sa dnevnom i sedmičnom štampom. Uz veliku školsku zgradu tu je i pošta, ambulanta, nogometni stadion FK Sloga, matični ured, a na području Tojšića postoje dvije džamije. Tu je i nekoliko udruženja građana, posebice su uspješna ona koja baštine narodne igre iz ovoga kraja. Imaju Tojšići skoro sve što čovjeku može zatrebati u današnje vrijeme, a da se ne ide do Kalesije ili Tuzle. Izvan centra postoje benzinske pumpe, automehaničarske radionice, etno restoran i sjedišta nekoliko velikih firmi, što će reći da Tojšići obuhvataju ogroman prostor.

Svakog Prvog maja u Tojšićima se održava veliko tradicionalno narodno veselje, a svake subote održava se velika pijaca, koja ovih dana kao i mnoge pijace u našoj državi proživljava svoje teške dane, jer je neko odlučio da ti simboli ovdašnih prostora moraju biti znatno drugačiji, što vodi njihovom potpunom nestanku, a pijace su osim što su mjesta trgovine ujedno mjesta sedmičnih susreta ljudi iz šire okoline, dio naše kulturne baštine mogu slobodno reći.

Ljeto je u Tojšićima posebno veselo, tada na odmor dođu svi oni koji su na privremenom ili stalnom radu u dalekom svijetu, a ljudi koji vode mjesnu zajednicu već se dugi niz godina trude organizovati manifestaciju „Tojšićko ljeto“ koja je zapravo skup nekoliko posjećenih i jako lijepih koncerata na otvorenom, a poseban dio tog programa uvijek je bilo takmičenje pjevača amatera. Ovdje nikad nije nedostajalo pjesme budući da u Tojšićima živi ili je iz njih poteklo dosta slavih imena naše estrade, ovim putem nikoga neću isticati da kojim slučajem ne naljutim one koje bih zaboravio u tom podužem nizu zaista uspješnih pjevačnih imena.

Na skoro praznoj glavnoj tojšićkoj ulici u kojoj se primijeti sve više praznih poslovnih prostora, sreo sam Ibrahima Majdančića vlasnika radnje u kojoj se može nabaviti sva savremena računarska oprema, on mi reče da se kroz njegov posao osjeti velika razlika u periodu od zadnjih pet godina, kada je posao cvjetao, a danas su, kako reče Tojšići skoro pa prazni, i samim tim posla je sve manje. Mlađi ljudi sve više odlaze u neke druge zemlje doznadoh iz razgovora sa gospodinom Majdančićem.

Iznad Tojšića je jedna od najstarijih džamija u širem okruženju, poznata Atik džamija, izgrađena oko 1610. godine, koja je dragulj starog narodnog graditeljstva oko koje su stari nišani iz davnih vremena na kojima su natpisi na arebici. Ova izutetna džamija sa drvenom munarom nalazi se na brežuljku sa kojeg se pruža prelijep pogled na Sprečku dolinu. Kontinuitet življenja potvrđuje i nekoliko nekropola stećaka u Tojšićima i okoloni.

Na visinskim kotama koja pripadaju Tojšićima brojni su majdani žutog pijeska koji su od davnina koristili mještani za igradnju svojih kuća i objekata, a ovaj prostor bogat je ugljenom, koji još ponegdje u svojim imanjima u improvizovanim jamama vade mještani kako bi sebi osigurali egzistenciju. U onom prošlom sistemu planirano je da se ovdje otvori veliki rudnik, ali do toga nije došlo.

U planu je izgradnja nove ambulante, većeg supermarketa što svakako obećava ugodnije življenje onima koji ostaju u varočici pored rijeke Gribaje. Meni je svakako prijala šetnja između tragova prošlosti i simbola sadašnjosti koji se harmonično nadopunjuju u Tojšićima u kojima sam nekada provodio najljepše raspuste./Emir Nišić/