Stara džamija u Priluku nacionalni spomenik BiH
Piše: dr. sc. Suadin Strašević
-Stara džamija u Priluku nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine
Uvodne napomene: Stara džamija u Priluku sagrađena je 1735/36 godine. Njeni vakifi bili su tuzlanski kapetan Derviš hadži Hasan-beg i vojni efendija tuzlanske tvrđave Mustafa. Imali su titule šejhova.
Tuzlanski kapetan Hasan; bio je sin bosanskog namjesnika Topal Osman-paše koji će kasnije postati i veliki vezir Osmanlijskog carstva.
Staru džamiju u Priluku sagradili su na prostorima carskog hasa kojim su eminovali/upravljali tuzlanski kapetani. Vakif džamije u Prilku, šejh Hasan; odnosno tuzlanski kapetan Derviš hadži Hasan-beg Osmanpašić preselio je na ahiret 1766. godine. Ukopan je u haremu Jalske džamije u Tuzli.
Stara drvena džamija u Priluku je jedina džamija na prostorima grada Živinica koja ima status nacionalnog spomenika, i jedna je od svega nekoliko sačuvanih starih drvenih džamija u Bosni i Hercegovini.
Kako bi se džamija kao dobro od naše najveće vrijednosti, sačuvala za buduće generacije neophodni su radovi na sanaciji, restauraciji i konzervaciji. O džamiji sam 2014. objavio detaljnu studiju, danas objavljujemo Slovo o vakifu…
SLOVO O PRILUČKOM VAKIFU
Derviš Hadži Hasan-beg; Šejh El-Hasan efendi,
Sin je Topal Osman-paše, rođenog u Moreji 1663. godine;
Sin Bekir-age, porijeklom iz učene Konje.
Osman-paša, još u mladosti, u teškim bitkama na moru,
Ime Topal dobi.
Od čuvara padišahovih vrtova, u 24. godini, zadobi Topal Osman-paša,
časti beglerbega, bosanskog vezira u tri maha (1719-1730), seraskera,
Carskim bajrakom ogrnut je,
Veliki vezir sultana Mahmuda I. postao je 1731. godine,
Zlatnim tugom, sa tri konjska repa nagrađen je,
Gazija postade, i pade kao šehid u osmansko-perzijskom ratu 1733. godine.
Glasovitom sinu, tuzlanskom kapetanu, skromnom dervišu,
Učenom šejhu Hasan-begu,
Tatari hitri dojahaše; haber stiže;
Da mu babe više nema; za šehida odabran je;
U džamiji u Kirkuku ukopan je.
Zadrhta srce šejha Hasana.
U besanoj noći pozva on ahbaba svog,
Učenog šejha Mustafu iz Tuzlanske tvrđave,
Odluči da se na carskom hasu, kojem je emin bio, džamija podigne.
Dođoše u Priluk tesari iz daleka, majstori čuveni.
Odjeknu čekić i klanfa, i hrzanje konja teških,
Što hrastove balvane vuku.
Niče džamija, 1735. godine,
A u tarihu urezanom u hrastovoj talpi ostade trag:
„…Šejh Mustafa i šejh El-Hasan…“!.
Zauči ezan Prilukom i pitominom Spreče,
Dođoše vjernici iz daleka, a noć kada padne,
Kada se kandilji pogase,
U tišini noći, dolazi društvo učenih,
I zikr čine do sabaha ranog,
Huuu!
Slijedeći poziv sultana svog, opasan kapetanskom sabljom,
Sa ratnicima svojim, ode šejh Hasan u vojnu, u daleku Oziju 1736. godine,
I pade u teško rusko ropstvo,
Kroz Priluk nastade tuga i bol,
Prilučani upućuju dove i dan i noć;
Za slobodu vakifa svog.
Poslije osam punih godina,
Vrati se šejh Hasan u Tuzlu, iscrpljen i blijed,
Povrati kapetaniju, obavi hadž.
Nastade vrijeme buna i nemira,
Ne da šejh Hasan imena svog,
A ni ljute sablje dimiskije koju paše.
Ustadoše i Prilučani uz vakifa svog,
Kod kovača starih iskovaše sablje i handžare,
I kubure stigoše; na nišanima eno isklesane,
Carski je to has emina šejh Hasana kapetana.
I bosanski prvaci stadoše na njegovu stranu,
Rekoše: Dobar je čovjek.
Godine 1766. preselio je šejh Hasan na ahiret,
A u kronogramu, isklesanom vještom rukom na bijelom mermeru,
Napisa pisar „…Derviš Hasan-beg se odluči za vječnost…“
Za života je podizao vakufe i branio din;
Ušao u društvo Dobrih ljudi.
Njegov mezar je u haremu Jalske džamije u Tuzli,
U blizini tekije, a na njegovom ulemanskom turbanu,
Uklesan je cvijet, rascvjetan i lijep,
Poput onih, iz mirisnih bašči, koje je u mladosti čuvao njegov babo.
Prošla su stoljeća mnoga, puno je vode proteklo Sprečom,
Milošću Gospodara svih svjetova, i samo u Njegovo ime,
U ramazanskim noćima 1435. godine, krenuh na dalek i težak put,
Na koji se čekalo tri stoljeća,
I Njegovom milošću,
Osjetih mirise iz najljepših bašči;
Toliko mogu reći…
Neka je rahmet našim vakifima. /Svojom rukom napisao Suadin, sin rahmetli Kasima vakifa (1931-2002),i majke rahmetli hadži-hanume Fatime (1940-2021),iz Priluka/