Stara džamija u Priluku nacionalni spomenik BiH

Piše: dr. sc. Suadin Strašević

-Stara džamija u Priluku nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine

Uvodne napomene: Stara džamija u Priluku sagrađena je 1735/36 godine. Njeni vakifi bili su tuzlanski kapetan Derviš hadži Hasan-beg i vojni efendija tuzlanske tvrđave Mustafa. Imali su titule šejhova.

Tuzlanski kapetan Hasan; bio je sin bosanskog namjesnika Topal Osman-paše koji će kasnije postati i veliki vezir Osmanlijskog carstva.

Staru džamiju u Priluku sagradili su na prostorima carskog hasa kojim su eminovali/upravljali tuzlanski kapetani. Vakif džamije u Prilku, šejh Hasan; odnosno tuzlanski kapetan Derviš hadži Hasan-beg Osmanpašić  preselio je na ahiret 1766. godine. Ukopan je u haremu Jalske džamije u Tuzli.

Stara drvena džamija u Priluku je jedina džamija na prostorima grada Živinica koja ima status nacionalnog spomenika, i jedna je od svega nekoliko sačuvanih starih drvenih džamija u Bosni i Hercegovini.

Kako bi se džamija kao dobro od naše najveće vrijednosti, sačuvala za buduće generacije neophodni su radovi na sanaciji, restauraciji i konzervaciji. O džamiji  sam 2014. objavio detaljnu studiju, danas objavljujemo Slovo o vakifu…

 SLOVO O PRILUČKOM VAKIFU

 Derviš Hadži Hasan-beg; Šejh El-Hasan efendi,

Sin je Topal Osman-paše, rođenog u Moreji 1663. godine;

Sin Bekir-age, porijeklom iz učene Konje.

Osman-paša, još u mladosti, u teškim bitkama na moru,

Ime Topal dobi.

 Od čuvara padišahovih vrtova, u 24. godini, zadobi Topal Osman-paša,

časti beglerbega, bosanskog vezira u tri maha (1719-1730), seraskera,

Carskim bajrakom ogrnut je,

Veliki vezir sultana Mahmuda I. postao je 1731. godine,

Zlatnim tugom, sa tri konjska repa nagrađen je,

Gazija postade, i pade kao šehid u osmansko-perzijskom ratu 1733. godine.

 Glasovitom sinu, tuzlanskom kapetanu, skromnom dervišu,

Učenom šejhu Hasan-begu,

Tatari hitri dojahaše; haber stiže;

Da mu babe više nema; za šehida odabran je;

U džamiji u Kirkuku ukopan je.

 Zadrhta srce šejha Hasana.

U besanoj noći pozva on ahbaba svog,

Učenog šejha Mustafu iz Tuzlanske tvrđave,

Odluči da se na carskom hasu, kojem je emin bio, džamija podigne.

Dođoše u Priluk tesari iz daleka, majstori čuveni.

Odjeknu čekić i klanfa, i hrzanje konja teških,

Što hrastove balvane vuku.

 Niče džamija, 1735. godine,

A u tarihu urezanom u hrastovoj talpi ostade trag:

„…Šejh Mustafa i šejh El-Hasan…“!.

Zauči ezan Prilukom i pitominom Spreče,

Dođoše vjernici iz daleka, a noć kada padne,

Kada se kandilji pogase,

U tišini noći, dolazi društvo učenih,

I zikr čine do sabaha ranog,

Huuu!

 Slijedeći poziv sultana svog, opasan kapetanskom sabljom,

Sa ratnicima svojim, ode šejh Hasan u vojnu, u daleku Oziju 1736. godine,

I pade u teško rusko ropstvo,

Kroz Priluk nastade tuga i bol,

Prilučani upućuju dove i dan i noć;

Za slobodu vakifa svog.

 Poslije osam punih godina,

Vrati se šejh Hasan u Tuzlu, iscrpljen i  blijed,

Povrati kapetaniju, obavi hadž.

 Nastade vrijeme buna i nemira,

Ne da šejh Hasan imena svog,

A ni ljute sablje dimiskije koju paše.

Ustadoše i Prilučani uz vakifa svog,

Kod kovača starih iskovaše sablje i handžare,

I kubure stigoše; na nišanima eno isklesane,

Carski je to has emina šejh Hasana kapetana.

I bosanski prvaci stadoše na njegovu stranu,

Rekoše: Dobar je čovjek.

 Godine 1766. preselio je šejh Hasan na ahiret,

A u kronogramu, isklesanom vještom rukom na bijelom mermeru,

Napisa pisar „…Derviš Hasan-beg se odluči za vječnost…“

Za života je podizao vakufe i branio din;

 Ušao u društvo Dobrih ljudi.

 Njegov mezar je u haremu Jalske džamije u Tuzli,

U blizini tekije, a na njegovom ulemanskom turbanu,

Uklesan je cvijet, rascvjetan i lijep,

Poput onih, iz mirisnih bašči, koje je u mladosti čuvao njegov babo.

 Prošla su stoljeća mnoga, puno je vode proteklo Sprečom,

Milošću Gospodara svih svjetova, i samo u Njegovo ime,

U ramazanskim noćima 1435. godine, krenuh na dalek i težak put,

Na koji se čekalo tri stoljeća,

I Njegovom milošću,

Osjetih mirise iz najljepših bašči;

Toliko mogu reći…

 Neka je rahmet našim vakifima. /Svojom rukom napisao Suadin, sin rahmetli Kasima vakifa (1931-2002),i majke rahmetli hadži-hanume Fatime (1940-2021),iz Priluka/