Sto godina samoće

Piše: dr. sc. Suadin Strašević

-Sto godina samoće

Po potpisivanju Dejtonskog mirovnog ugovora, pozvan sam na demobilizaciju u komandu Viteške brigade koja se tada nalazila u kancelarijama rudnika Dubrave. Otišao sam tamo rano, noseći ruksak na leđima, pješke. A zatima sam pred komandom zauzeo neko mjesto jer je već
bio formiran red. Vojnici u civilu, ili kombinovano obučeni, razduživali su vojnu opremu.

Iza mojih leđa stajao je jedan stariji čovjek, zapamtio sam da je na glavi imao crnu francusku kapu, nije bio vojnik; zamolim ga da stane ispred mene u redu. Kada sam došao do kancelarije potpisao sam papire o demobilizaciji, odbacio na hrpu puknute čizme i jaknu prošaranu gelerima granate; pukim slučajem nisam bio ranjen u borbi, i izađem vani. Nikakvih riječi tu nije bilo;samo tišina.

Krenem polahko niz brdo, silazeći sustignem čovjeka sa francuskom kapom kojem sam ustupio mjestu u redu. Započnemo razgovor. Pitao me je ko sam, odakle, koji bataljon, upita me i kada sam rođen; odgovorio sam i on zastade u mjestu. A onda teškim glasom, gledajući me izravno u oči, reče mi da je tog istog dana rođen i njegov sin koji je poginuo u borbama kao vojnik brigade. Dugo mi je govorio o sinu dok smo čekali neki prevoz do Živinica. Prošlo je par kamiona i automobila, ali nitko se nije zaustavljao pa smo se uputili pješice. Tek na pola puta stao nam je neki kombi i tako smo se dovezli do Živinica. U blizini Centra bila je slastičarnica (objekat, zatvoren, postoji i sada) pa me Dedo pozvao na limunadu. Ušli smo i sjeli za sto; bili smo jedini gosti, sjedili smo satima. Već je pao mrak, Dedo nije imao snage da krene, a ja nisam imao srca da ga napustim.

U neko doba je ipak ustao, zagrlio me, i mi smo se oprostili. Otišao je Dobri Dedo svojim teškim putem. Ja sam zastao na ulici. Razmišljao sam tada: moji stariji drugovi koji su bili oženjeni vraćali su se u okrilje porodica, vojnici koji su bili zaposleni prije rata vraćali su se u fabrike ili na njihova zgarišta… Ja sam zastao na sred ulice živiničkog centra; moja generacija koju je netom poslije školskih klupa zahvatio rat bila je uništena; tada sam shvatio pravi pojam i dubinu izraza koji se upotrebljavao u literaturi, a označavao je izgubljenu i ratom razorenu generaciju,
iako su neki preživjeli njegove granate… Osjetio sam samoću… /dr. sc. Suadin Strašević/