U Suhoj je uređena zemljena furuna iz XXI stoljeća

Ne tako davno, početkom XX stoljeća, ukoliko bi vas put naveo kroz Suhu ili neko drugo selo na svakoj kući mogli ste vidjeti dim iz odžaka ili često ispod crijepa na kućama u kojima odžak stiže samo do krova. Svako domaćinstvo je ložilo vatru, obično u zemljenoj furuni. Sve do 50-tih godina XX stoljeća zemljene furune su bile neizostavan dio svakog domaćinstva. Sve manje je bilo zemljenih furuna krajem 60-tih godina. Cijela furuna je pravljena od zemlje, sa redovima malenih zemljanih lončića (pečenjaka) koji su različito obojeni. Obično visoka 1,4 do 1,7 metara. Pamtim nešto niže zemljene furune koje su pravljene u Suhoj za razliku od jedne kod mog djeda Hasana Sarića, u Djacima (opština Banovići). Djedova furuna je imala dva suženja (stepenca) prema vrhu, visina je bila oko 1,7m. Nekada je u svakom selu postojao po jedan majstor koji je znao da od samo prirodnih materijala sazida furunu. Kada sam odlučio da u mojoj etno sobi napravim zemljanu furunu i hamandžik onda sam tražio majstora za ovaj posao. Dugo sam tražio, niko se nije javio ! Odlučio sam da postanem majstor. Dobio sam podršku od moje supruge i radovi su počeli. Želio sam napraviti furunu, kao one kojih se ja sjećam krajem 60-tih i početkom 70-tih godina. Odluka da zidam od cigle je pala u poslednjem času. U među vremenu jako nevrijeme i vjetar porušio je odžak ozidan ciglom, kod mog punca. Ciglu od ođžaka dobijem u miraz (nije to moj ni prvi ni jedini miraz). Odlučim da zidam od cigle s tim da ću je obložiti glinom ispod koje je tanka željezna mreža. Mreža je predviđena da drži glinu oko furune, a glina mora sve hermetički da zatvori, jer ne smije da ima propust i da para ili toplota prolazi. Glina je glavni dio, ona daje otpornost na toplotu, otpornost na vatru. Nisu sve vrste gline pogodne za zemljene furune, zbog toga majstor mora znati odabrati glinu! Ovde nastaje problem „za majstora“ koji se ne razumije u vrste gline?

Pretražio sam na internetu i saznao da kvalitet gline određuje se sadržajem masti gline. Naučio sam da postoje tri vrste gline:“Masna glina, najplastičniji materijal. Međutim, kada se osuši, mijenja svoje performanse: počinje da puca, značajno se smanjuje u zapremini, negativno utiče na integritet i nepropusnost konstrukciju peći – deformišu se. Srednja masnoća gline je najbolja opcija, san svakog majstora za furune. Kada se osuši, takav materijal se ne skuplja previše i nije sklon pucanju. Mršava glina, najgori kvalitet, odlikuje je prekomjerna suvoća, ima tendencija pucanja, što neizbježno dovodi do deformacije furune. “ Ovo saznanje o vrstama gline nije mi puno pomoglo“! Nisam poznavao ni jednu lokaciju gdje imaju navedene vrste gline?

Sjetio sam se jedne lokacije na posjedu „Čalija“ na kojoj je moj otac rovio zemlju i proizvodio ciglu. Na toj lokaciji narovio sam zemlje, u zemlju sam ubacio nešto trine (kao vezivno sredstvo) ,sve to pokvasio vodom , skinuo obuću i počeo da gazim po zemlji da se što bolje i izmiješa sa trinom. Napravljenim zemljenim malterom sam omalteriso furunu preko željezne mreže koju sam odvojio od cigle 1cm da bi zemljeni malter popunio prostor između cigle i mreže. Uslijedilo je sušenje furune kada sam primjetio da se zemljeni malter ne skuplja previše i nije puno ispucao.

Plate su ugrađene od nekog starog šporeta. Kod orginalnih zemljenih furuna koje su ranije pravljene, nije predviđeno da imaju lugaru, nego je lug padao na tlo ispod ložišta. Radove sam nastavio odustajući malo od pravila stare gradnje, tako da sam ugradio lugaru. Lončiće sam kupio u jednom zaseoku između Puračića i Turije (opština Lukavac). Za ugradnju lončića ostavio sam udubljenja na cigli. Orginalnu pekaru za zemljenu furunu imao sam od ranije, čekala je na ugradnju više od 50 godina, pronašao sam je na tavanu u očevoj staroj kući.Zaključio sam da sam pronašao i upotrijebio „ glinu srednje masnoće”. Na kraju svih radova farbali smo lončiće, plate i pekaru, a zatim okrečili zemljenu furunu.

Babura je onaj otvor ispod pekare gdje smo zimi kao djeca grijali noge kad se vratimo mokri sa plazanja. Često je naš kućni ljubimac, mačka boravila i grijala se u baburi.

Jedno kraće vrijeme ložili smo vatru u furunu da se osuši glina, pratili smo sušenje i sanirali manje pukotine gline oko lončića i pekare. Onda je uslijedila prva proba, ispeći hljeb, pitu , prohu, ćurtu i neoguljen krompir u pekari. Na platama u zemljenim loncima pekli smo; grah, meso, krompir…. Hmmmm…. Jela su bila izvrsna, ukusna kao nekada kad moja mati spremi. Na siniji smo sve servirali, jeli i uzdahnuli za dobrim starim vremenima i zdravom hranom. Za kahvu, vodu smo prokuvali u staroj posudi na platama. Kahvu smo samljeli na ručni mlin, zatim zalili kahvu u starom ibričiću. Ljevali smo u male findžane koji su sa unutarnje strane imali sliku polumjeseca i zvijezde. Uživali smo i pili kahvu sa tvrdim lokomama šećera, dok je voda za doljevak ključala na platama zemljene furune. Lokomu šećera smo obavezno umočili u findžan da bude mekša a i da upotpunimo stari užitak ispijanja kahve.

( više detalja na You Tube pod naslovom „zemljena furuna“ Idriz Muharemović)./Majstor: Muharemović Idriz/